Prvak drame sarajevskog Kamernog teatra 55, Dragan Jovičić preminuo je sinoć u izolatoriju Klinike za plućne bolesnike "Podhrastovi" u Sarajevu gdje se liječio od koronavirusa. Kulturna scena u BiH i regionu duboko je potresena ovim velikim gubitkom. Ovaj veliki glumac koncem septembra bio je predsjednik stručnog žirija čuvenog Festivala komedije „Mostarska liska“, a tada je i našoj novinarki dao veliki intervju. Jovičić se izuzetno rijetko oglašavao u javnosti, a intervju koji je u "Dnevnom avazu" objavljen 1. oktobra, nažalost, njegov je posljednji.

Intervju prenosimo u cjelosti.

Pozivu čelnika Narodnog pozorišta Mostar (NPM) veoma se obradovao. Jer, u Mostar nije baš često dolazio koliko je to, kako nam kaže, htio. Ovaj naš sjajni glumac za najveći grad na Neretvi vezan je od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kako iznosi, i profesionalno i emotivno i prijateljski.

Jeste li normalni...

- Poziv da budem u žiriju me utoliko i iznenadio i obradovao. Ostala je uspomena na jedno sretno i lijepo vrijeme, ono kada smo vjerovali da će vrijeme koje je pred nama biti mnogo pametnije i ljudskije. Ali, desilo se sasvim suprotno. Sjećam se moje naivnosti, pred sami rat kada smo s Ahmetom Obradovićem radili „Derviš i smrt“, gdje sam kroz prozor, kada su se ti neki vojnici, razdrljeni, napili, pa su ispod prozora Pozorišta pucali iz automata, a ja sam odozgo govorio svašta. Svašta nešto sam im ružno govorio... Pitao sam: „Jeste li normalni, pa mi ovdje radimo, spremamo predstavu“, da bismo nakon te premijere „Derviša“ početkom aprila, nakon odigrane jedne, dvije reprize, Branko Ličen i ja krenuli u Sarajevo, a negdje oko podneva je Sjeverni logor otišao uzrak... Za tu predstavu me veže i predivna scenografija, najveća trodimenzionalna koju je uradio naš veliki umjetnik Safet Zec, koji se toliko bori da se Počitelj vrati u život.

Vidjeli smo Vas na njegovoj izložbi u subotu u Počitelju. Kako objašnjavate tu situaciju koja se događa s našim gradom spomenikom?

- Ljudi koji nas, nazovi, vode nisu dorasli svom poslu. To su neobrazovani ljudi. Oni ne znaju, ne znaju šta imaju. Oni nama veoma visoku kamatu prodaju kao kredit lažnu nadu da će sutra biti bolje. Oni, dok sebi zgrću, ništa ne daju ovamo da bi se to nešto obnovilo. Ja sam 1994. godine došao u Mostar, sve vrijeme sam bio u Sarajevu, u kojem je veoma teško bilo... Ali nas je teško pogodilo to šta se dogodilo s Mostarom i Mostom i morao sam doći da ga vidim. To je mene teško pogodilo i onda sam, na neki način, izgubio vjeru u tom vremenu u čovjeka, u ljudskost. Mislio sam da smo greška, da je čovjek greška evolucije, dotle je to došlo. Šta čovjek čovjeku može da uradi, to je strašno.

Ratno iskustvo

Koliko je važno da se ovakvi festivali održavaju, da predstave ipak putuju, makar u granicama naše države?

- To je vrlo važno. Ja uvijek imam sarajevsko ratno iskustvo koje se u mirnodopsko vrijeme nije ponovilo. Mi smo u opkoljenom Sarajevu, bez struje, vode, bez ičega odigrali 28 premijera. Dakle, toliko je bio bitan taj duhovni otpor zlu oko nas, koji nije dozvolio da pokleknemo, da spustimo glavu. Mi smo sačuvali i umjetničko i ljudsko dostojanstvo i to me podsjeća na ulogu  „Mostarske liske“ u ovom nevremenu za kulturu. Iskazujem ovim ljudima ovdje veliko poštovanje i divim se koliko su uspravni i koliko hoće da to sačuvaju. Pogotovo uloga komedije u našim životima je veoma bitna.

Je li živ liskaluk, taj duh, životna mudrost zapravo?

- To se ne može uništiti. Drago mi je, naprimjer, da je nastala predstava „Identitluk“, koju smo vidjeli, dva pozorišta mostarska. Kultura je uvijek spajala, nikad nije razdvajala i drago mi je da se na takav način, baš na pametan način, te naše predrasude iznesu pred lice publike i da se ljudi tome smiju.

Baš ih briga za ove ruševine ovdje, baš ih briga za Počitelj

Koliko je teško teatrima u ovoj situaciji?

- Vrlo je teško, jer nemamo razumijevanje odgovornih ljudi. Ali, neka se ne nadaju da teatar, kultura teatra, može nestati. Kada nije nestao kroz vijekove, neće ni sada. Uvijek je u ljudskoj prirodi da ismije zlo, da ga osudi, da ga prikaže u pravom svjetlu onakvo kakvo jeste, a to zlo je u svima nama i protiv njega se treba boriti, a čime - kulturom. Mi nemamo razumijevanje od tih ljudi, jer radi se o tome da su došli neobrazovani ljudi, ljudi koji ne posjeduju znanje, ljudi koji posjeduju jedino oholost, bahatost i drskost i sve ono što sve moguće monoteističke vjere osuđuju kao najveći grijeh, oni koji su vjernici, to najviše koriste. Baš ih briga za ove ruševine ovdje, baš ih briga za Počitelj. A, niko nama neće pomoći sa strane.