Američki reper Ice Cube na društvenim je mrežama objavio fotografiju vješanja Lepe Radić, partizanke koju su Nijemci pogubili sa samo 17 godina i koja je 1951. godine proglašena narodnim herojem.

Cube nije dodao opis uz fotografiju, no njegovi pratitelji odmah su u komentarima požurili objasniti ko je djevojka na fotografiji i koja je njena priča. Inače, reper posljednjih dana često objavljuje povijesne fotografije, ali i one povezane s protestima u SAD-u.

Donosimo priču o životu i smrti Lepe Radić, koja je originalno objavljena 1968. godine.

Mart 1968. godine. U toku borbi za oslobođenje Zagreba u torbici jednog njemačkog vojnika koji je poginuo na Ilici, među ostalim stvarima nađen je i film. Kada je razvijen, snimci su privukli pažnju. Na filmskoj traci je zabilježeno vješanje jedne partizanke.

Niko, međutim, nije znao ko je bila ta djevojka koja se, to se na slici vidjelo, herojski držala. I pored mnogih pokušaja i dugog upornog traganja, njeno ime je ostalo nepoznato. Impresivna fotografija koja priča o tragičnoj smrti prkosne djevojke, čuvana je poslije rata u Muzeju revolucije u Mostaru. Vrijeme je prolazilo.

Jednog dana, neki vojnik koji je svratio u muzej, zastao je iznenađen pred ovom fotografijom.

-Pa ovo je moja sestra od strica - povikao je i sam gotovo ne vjerujući u svoje otkriće. Tako se saznalo ime partizanke Lepe Radić iz siromašnog sela Bistrice, pod Kozarom, koju su Nijemci objesili 1943. godine.

Porodica Lepe Radić čuva šest partizanskih spomenica. Tri spomenice i Orden narodnog heroja.

Još kao učenica u Bosanskoj Gradiški, Lepa je od strica Vladete, radnika-električara i komuniste, dobivala zabranjene knjige. Čitala ih je danonoćno. A onda je došao rat. U partizane je ispratila prvo oca Svetu, stričeve Vladetu i Voju, strinu Jovanku.

Na svoj šesnaesti rođendan sa sestrom Darom, starijom samo godinu dana, pošla je i sama u borbu. I već te prve ratne zime borci Grbavačke čete upoznali su njenu neustrašivost u mnogim diverzantskim akcijama. U ambulanti Drugog krajiškog odreda bila je najmlađa bolničarka. Mladen Stojanović, legendarni partizanski komandant i liječnik, učio ju je kako se njeguju ranjenici. Tog proljeća, u sedamnaestoj godini primljena je u partiju. Julskih dana 1942., kada je počela velika bitka za Kozaru, Lepa je prošla kroz obruč neprijatelja s jednim bataljunom i našla se u Podgrmeču. U toj bitci poginuli su joj otac Sveto i stric Vladeta, a jedini brat Milan, još dijete, odveden je u Jasenovac odakle se nikada nije ni vratio.

U Podgrmeču, kao član Opštinskog komiteta KPJ za Srednji Dubovik kod Bosanske Krupe, prionula je na posao. Danju je okupljala omladinu i žene, a noću s borcima išla u akcije na neprijateljska uporišta. Iz tih teških dana sačuvano je jedino njeno pismo, u stvari odgovor sestri Dari koja ju je uporno pozivala da je posjeti u oslobođenom Bosanskom Novom:

"Rado bih došla da se vidimo jer jedino tebe još imam, ali posao mi ne dozvoljava. Kad god sam slobodna, sjedim u svojoj maloj seoskoj sobici i razmišljam o svima nama, o bratu Milanu koji sada negdje trune u Jasenovcu... "

Iz oslobođenog Bihaća stric Vojo, intendant Prvog bosanskog korpusa, poslao joj je dvije deke da se zaštiti od surove zime na Grmeču. Od tih deka Lepa je sašila sebi posljednje vojničko odijelo. U vrijeme žestokih okršaja pod Grmečom, januara 1943., Lepa je bila član štaba za evakuaciju naroda i ranjenika, hrane i stoke s područja koje je neprijatelj napadao. Organizirala je utočišta za izbjeglice, pomagala i hrabrila majke s djecom, predvodila nemoćne, gole i gladne u sleđenoj i opkoljenoj planini. Te sudbonosne februarske noći, kada su Peta i Druga krajiška lomile neprijateljski obruč preko Ravnog Dola, Lepa je s više od stotinu žena, djece i staraca, išla kroz duboki snijeg za partizanskim brigadama.

Ali, brze njemačke kolone ispresijecale su utočište za izbjeglice u planini. I njena grupa je bila opkoljena. Ispalila je na Nijemce svu municiju iz puške i pištolja, ali time nije mogla odbraniti ni sebe, ni bespomoćnu djecu i žene. Onda se kao tigrica bacila na neprijatelja. Vikala je:

"Bori se narode! Ne daj se zlikovcima u ruke! Mene neka ubiju, imat će ko da me osveti!", odzvanjalo je planinom...

Samo poslije nekoliko dana uputila se, bez riječi, laganim korakom prema stolu pod bagremom kraj željezničke stanice u Bosanskoj Krupi. Kada je stala pod vješala, prkosno je uzviknula:

"Živjeli partizani! Živjela Crvena armija!" ali je omča prekinula njenu posljednju riječ.

To se dogodilo krajem februara 1943. godine. Tako je umrla Lepa Radić, prije nego što je napunila osamnaest godina. Tu pod bagremom je i sahranjena. Tu je sada skroman spomenik.