Glumica Mona Muratović pretrpjela je veliki gubitak - smrt voljene majke. Kako je istakla supruga Danka Delibašića i majka troje djece, to je najveća bol koju čovjek može doživjeti, koja je intenzivna toliko da „vas napuni tamo gdje niste znali da postojite“. 

- Meni je toliko teško to prihvatiti. Moja mama je bila jako bolesna... Ali, bez obzira na to, teško mi je da prihvatim tu istinu – govori Muratović za „Avaz“.

Nisam mogla nikoga zagrliti

Glumci ansambla Narodnog pozorišta Sarajevo, čiji je i Mona član, dobili su zadatak da snime kratki film o tome kako provode vrijeme u izolaciji. A ona je odlučila progovoriti o svom velikom gubitku.

- Krenula sam snimati. I kako krenem, lažno mi je djelovalo bilo šta da kažem. Činilo mi se jedino ispravno, iskreno i pošteno da naprosto izgovorim svoju istinu. Bilo mi je lažno da kažem: "Ja sa svojom djecom crtam, kuhamo, igramo se..." Što jeste istina, ali je ovo bio toliko intenzivan doživljaj. Moja mama imala je bogat društveni život, sve nas je okupljala oko sebe. I onda je otišla. I odjednom ste u jednom vakuumu, kada gubite najbliskiju osobu i pri tome ste nekako sami u tome, jer poštujete pravila donesena zbog pandemije koronavirusa, jer ne biste da ugrozite druge ljude. I drugi ljudi su, također, disciplinirani. Niko nije ušao u moju kuću. Nekoliko ljudi mi je poslalo poruku, nisam mogla nikoga zagrliti. Neko ko je bio cijeli život uz moju majku nije mogao doći, ništa nismo mogli... – govori nam Mona. 

Mamina najbolja prijateljica

Kroz snimanje filma je, kako kaže, htjela reći ljudima koji to nisu znali da je njena mama napustila ovaj svijet.

- Puno mi se ljudi javilo. Koliko god je teško da to prepričavate, da nanovo doživljavate, opet s druge strane je ljekovito. Nazvala me njena prijateljica iz mladosti, nazvala me njena najbolja prijateljica, i svako je imao lijepu anegdotu – ističe Mona. 

Naglašava kako je njena mama bila istinski heroj.

- Ona nas je sama podigla u ratu, poslije rata napravila je od nas čestite ljude – govori glumica. 

Vrijeme koje prolazi, kaže, ne umanjuje bol.

- Evo, baš maloprije... Moje dijete je uradilo nešto prekrasno, ja sam instinktivno posegla za telefonom da je nazovem... Emocionalni refleks u životu je brži od bilo kakvog racija. Teško mi je što s njom ne mogu dijeliti stvari, da naprosto ne vidi moju djecu kako rastu. Meni fali, ona je bila moja podrška, moj oslonac, iz svakog ćoška izlazi neki njen miris. I lijepo i tužno je to. Ali želim uživati u svemu onome što je ona ostavila – zaključuje Mona.