Dogovoriti intervju s Emirom Aličkovićem, frontmenom popularne grupe „Lapsus“, popriličan je novinarski izazov. Jer, po mnogima jedan od seks-simbola današnjice na ovim prostorima, uopće ne koristi telefon, a osim toga zbog velike popularnosti drži se veoma daleko od javnosti i medija.

Iz garaže na bine

Posljednju pjesmu “Skote, još te volim” objavili su prije pet mjeseci, a na YouTubeu broji skoro 11 miliona pregleda. Aličković, pjevač dječačkog izgleda, uprkos velikoj popularnosti koju uživa, izuzetno je skroman. U to smo se uvjerili i tokom našeg razgovora.

Za “Dnevni avaz” govorio je o nastupima, planovima, ali nam je otkrio i ima li djevojku. Sutra, 16. septembra, napunit će 24. godine, a već je izgradio zavidnu karijeru. Pa, da počnemo redom… 

- Nastupamo skoro svaki dan, ljeto je skoro završeno. Imali smo 47 nastupa tokom ljeta, koji su zaista bili posjećeni. Evo već tri godine sviramo istim intenzitetom. Tu smo, guramo, aktuelni smo, a uskoro izbacujemo nove pjesme. Pripremamo nešto novo, neki duet. Svi su to možda i čuli, ali ja ne smijem reći ko je u pitanju – kaže nam ovaj rođeni Zeničanin, koji je odrastao u Kaknju, a danas ima beogradsku adresu.

Zaista, “Lapsus bend” nastupa u svim državama bivše Jugoslavije, ali i po Evropi te nam Aličković iskreno kaže da se publika svugdje razlikuje.

- Sada je malo drugačije vrijeme, drugačija je i muzika – rekao nam je Aličković.

“Lapsus bend” je na vrhuncu, može li bolje od ovoga? 

- Naravno da može. Sad je fazon samo da se izborimo sa svim tim novim žanrovima, da steknemo novu publiku. Naravno, imamo svoju stalnu, koja je redovno tu. Što se tiče Sarajeva, nažalost, nismo imali nastupe zbog nekih drugih razloga, nismo se mogli dogovoriti s nekim klubovima, pa smo odlučili da uopće klubove ne radimo, već da dobijemo Dom mladih uskoro, prvi put nakon posljednjeg nastupa u februaru 2018. To će biti 19. oktobra.

Je li vam žao što ne nastupate u Sarajevu češće?

- Naravno, poželio sam se sarajevske publike. Tu sam iz Kaknja, iz Bosne, a najmanje sam u Sarajevu nastupao. Tako da sad stvarno pripremamo nešto veliko.

Karijeru ste upjeli izgraditi u Srbiji, a ne u svojoj domovini.

- Bosna ima generalni problem, a to je nedostatak diskoteka. Omladina ne izlazi toliko kao Srbiji. Mada, ne znam ni ja tačno šta je to nas tamo proslavilo, ni zbog čega. Koliko uopće podršku možemo dobiti u Bosni? Da smo imali, imali smo, ali šta Bosna može omogućiti...Čime te može ponuditi.

Kako se Vi nosite s popularnošću, sa obzirom na to da ste skoro preko noći je dosegli?

- Mnogi to kažu. Sve je to bilo prebrzo za mene. Mi smo bukvalno preko covera, kroz nekih osam mjeseci, uradili dvije pjesme. Jednu kod Amila Loje, drugu kod Baneta Opančića. I eto, ta druga, “Hendikepiran”, nas je i proslavila. Snimili smo spot, našli menadžera i ja sad nemam pojma šta se dešava. Ali, mislim da sam se dobro snašao i odgovorio na taj zadatak estrade iako sam već imao nekog iskustva kroz takmičenje “ZMBT”.

Vaš početak podsjeća na karijere američkih bndova koji su krenuli iz garaža. Kakva je bio osjećaj zamijeniti garažu s velikim binama?

- Uvijek sam htio pjevati i uvijek sam nastupao u školi na svakoj mogućoj priredbi. I učestvovao u gradskim šou takmičenjima. Đavo me natjerao da odem na takmičenje. Sam sam se prijavio, roditelji to nisu dozvoljavali, a ja sam ipak otišao. Valjda mi je to bilo suđeno.

Kako su se roditelji protivili?

- Pošto sam bio maloljetan, trebala mi je saglasnost roditelja. Tata nije htio da potpiše, pa smo mi to lažirali. Tetka je potpisala.

A šta Vam danas tata kaže?

- Ne kaže ništa. Uživa.

Način života

Najčešće pjevate ljubavne pjesme, i to radite jako emotivno. Jeste li i privatno emotivac?

- Pa jesam, mnogo sam zaljubljena osoba. U emotivno-komplikovanoj sam situaciji. Šalim se, imam djevojku. Priča se imam li ili ne, ali evo da vama kažem – da, imam, šta ćemo sad.

Jeste li koristili svoj fizički izgled?

- Jesam, u svoje vrijeme nekad na početku. Živim već dvije godine u Beogradu, navikao sam se. Prvu godinu sam bio znatiželjan, te daj izađi, da vidi ovo, vidi ono. Sada sam se smirio, imam prijatelje s kojima pijem kafe. Ne izlazim često. Baš sam promijenio način života a i živim sam.

A kada dođete u Kakanj?

- To je šou, imam svoje drugare, tu su i roditelji, naravno. Uvijek se organizira neko druženje.

Sve ste sami postigli i dostigli to da je Vaše ime danas prepoznatljivo. Sigurno ste ponosni na sebe.

- Jesam, stvarno i danas se trudim da to još dignem na veći nivo. Mnogo se radi, to mi je možda i najgore od svega. Mnogo radim, a nemam vremena da se posvetim sebi i svojoj karijeri, ali na neki drugi način. Šta ja da pričam sad, o sebi ne volim i ne volim se hvaliti. Ovo je priča “Lapsus benda”, to je naša firma i posao od kojeg svi mi živimo i hranimo se. Skoro svi su oženjeni, i imaju djecu. I čekaju još mene.

Uzeo si keš i ...

Jeste li se ikada pokajali zbog puta koji ste odabrali?

- Naravno da se čovjek iznervira u nekim situacijama, ali to prođe. Uzeo si keš i boli te briga, ali shvatiš da ti je to posao. Meni je dobro. Zadovoljan sam čime se bavim i radim ono što volim. Ali, kao svi, i ja nailazim na neke loše situacije i ko se ne bi iznervirao.