Operna diva Gertruda Munitić će 30. jula napuniti 80 godina. U tu brojku stao je njen vrlo bogat život, kako ljudski tako i umjetnički, na što je dugogodišnja primadona Sarajevske opere itekako ponosna.  

Kako se osjeća na pragu devete decenije, kako danas vidi Sarajevo i BiH, šta bi poručila svojim građanima, zašto više ne pjeva čak ni po kući, Munitić je govorila u ekskluzivnom razgovoru za "Avaz" iz svog doma u Zagrebu, u kojem živi deset godina, a gdje se preselila nakon više od tri decenije provedene u Sarajevu. 

Prve uloge  

- Osamdeset godina! To me ubilo u pojam. Brzo je došlo, jer vidim da sam popustila. Čovjek, valjda, psihički razmišlja o tome. Ali, uglavnom, dobro sam, tu i tamo nešto me boli. Istina, mene nikada ništa nije smjelo boljeti, ali, valjda, to dođe s godinama. Bila sam uvijek borac, fajter i sada za sebe pokušavam biti, ali, nekako, teže. Ovo vrijeme, možda, na mene utječe, šta znam. Moj dragi nešto hoće organizirati povodom mog rođendana i ovi moji, a mene muka hvata. Najviše bih voljela da to prođe mirno, u tišini, jer osam banki je osam banki - iskrena je Munitić.

Bili ste i ostali miljenica Sarajeva, BiH....

- Sjećam se, pokojni Kemo Monteno i ja bili smo gosti na nekom radiju i javila se jedna gospođa iz Tuzle koja je rekla da sam ja dženetska hurija! Razmišljala sam, ko zna šta to znači, nisam razumjela, te sam pitala Kemu šta je to, na šta mi je on odgovorio: „To je rajska svetica.“ To se ne zaboravlja.   

Već dugo ne pjevate, povukli ste se.

- Da i ne mislim se vraćati. Bože sačuvaj! Ni u kom pogledu, samo da živim što više. Imam osjećaj da sam još potrebna ljudima, a i sebi. Jedino što mi je najdraže u životu, što znam da me Sarajevo i Bosna apsolutno vole. Nisam uzalud toliko ljubavi davala 30 godina. Sve je to, valjda, bio cilj Božiji, tako nekako imam osjećaj. Meni je Sarajevo ostalo uvijek blisko i s tim ću i umrijeti.  

Posljednji put sam pjevala prije desetak godina i rekla sam - stop. Osjetila sam potrebu da stanem. Vidjela sam da je to više nemoguće. Dobro sam sve to izdržala zahvaljujući, prije svega, mom duhovnom biću koje se bavilo meditacijama. U operi vijek ne traje dugo. Drugo je zabava, kad ti imaš mikrofon pa se dereš, udaraš kako hoćeš, ali kad ti pjevaš bez svega toga, onda je to nešto drugo. Ja sam 40 godina pjevala baš prve uloge. Posljednja je bila „Viva La Mamma“ Gaetana Donicetija (Donizetti), glavna uloga. I onda sam osjetila potrebu da usporim i da više ne pjevam, čak sam i s mladima pokušavala raditi, ali više nisam imala snage za to. Imam puno posla i oko djece, željela bih svima nešto ugoditi, ali ne možete puno napraviti kao što ste prije 20, 30 godina. Znati stati na vrijeme najveći je blagoslov života. Nije bilo lako i mislim da bi to trebali mnogi uraditi, ali za mnoge je to problem, uglavnom za one koji misle da sve znaju pa onda čine zlo drugom da bi njemu bilo bolje.

Imate li neku poruku za Vašu publiku u BiH?

- Ja sam svoje prošla i pročistila svoju dušu. Mislim da to svako treba. Jedino se na taj način može doći do neke spoznaje, a to je da mi nismo sami na svijetu i da moramo itekako paziti da radimo i mislimo dobro. To baš i nije najlakše, ali je najbolje. A meni je rat prosvijetlio sve, srce, dušu, um… Ja sam to morala proći, znam kako me metak mimoilazio...To je nevjerovatno. Mislila sam šta je ovo, je li ja ovo sanjam, ali je tako. Onda sam shvatila da me viša sila štiti i da imam obaviti neki zadatak. Kada bi svaki čovjek shvatio da ima neki zadatak, ne bi mu palo na pamet da nekome čini zlo. Ja sam to shvatila, naučila sam svoju lekciju, sada neka drugi nauče svoju. Moramo izvlačiti iz sebe ono što je dobro jer samo dobrota ostaje, sve drugo nestaje. Dala sam neki svoj dug Bogu i ljudima i kada bi svi preispitali sebe i vidjeli šta su uradili za drugog, a ne za sebe, to je bitno. Puno sam za druge uradila i uvijek radim u tišini, bez pompe.  

Živjeti skupa

Rekli ste da se u politiku ne želite miješati.

- Ljudi se moraju voljeti, bez toga nema života. Ja sve to izbjegavam, ne želim. Mene su dosta petljali, te ovo, te ono...Nemam veze s tim. Ja sam pošteno radila svoj posao, ali vrijeme će pokazati šta se uradilo i šta se radi.

Bosna je specifična. Bez tog zajedništva, nema života. Pa cijeli svijet se spaja na neki način. Moramo svi živjeti skupa, jedni s drugima, i svi smo od jednog koji nas je stvorio. Ali treba ljudima puno da dođe iz du..... u glavu.

Kako to mislite?

- Meni je trebao rat da bih puno toga spoznala, možda je i drugima, ne kažem, ali mene je rat u Sarajevu oblikovao, dao mi potpuno drugu viziju života, mojih snova, svega onoga što sam imala i prošla. Dao mi je onu misao da ti je jednostavno nešto namijenjeno. Meni kao da je Sarajevo bilo namijenjeno. Je li me razumijete? Zbog čega sam odbila Beč, a išla u Sarajevo? I još to tako mislim. To je nevjerovatno. Mama mi je Švabica, njemački bih trebala govoriti, a mene i sada nervira. To je interesantno. Dakle, sve ima svoje razloge za nešto.

Glavu gore 

- Vjerujem u zajedništvo, u ljude, da poštuju i vole jedni druge. Svi mi nismo znali iskoristiti niti naučiti iz povijesti, ali vrijeme će nas naučiti. Moramo naučiti mnogo šta iz povijesti. Inače, šta bi ispalo, da pojedinci s nama manipuliraju, pa baš i nismo toliko glupi. Puno se ljudi seli, odlazi trbuhom za kruhom. Sad je Evropa ta koja je bitna, a ući u Evropu je velika stvar. I Bosna mora ići takva kakva je, kompletna. Zaslužila je, to je trebalo odmah uraditi, pa možda ne bi dolazilo do ovakvih priča. Međutim, politika je čudo. Kako ljudi kreiraju nešto, to samo Bog zna. Ja ne. Ali, uvjerena sam da će doći bolja vremena. Glavu gore – poručuje Munitić.

Kafa i baklava

- Djelić Sarajeva ovih dana će mi donijeti i moj najbolji prijatelj Jasmin Bašić, koji mi dolazi u posjetu uz kafu, onu pravu, i baklavu. Jasmin je prekrasna osoba - ističe Munitić.