Maj 17., godina 1992. - bio je značajan datum za Sarajevo i njegovu kulturnu scenu. Dok je nebo gorjelo od granata, snajpera i kojekakvog ubojitog oružja, dok su građani bh. prijestonice ginuli na svakom koraku, gubili nadu u bolje sutra, počela je jedna sasvim druga priča. Pozitivna.
Civilizacijska odluka
U 23.18 sati u centru grada, na inicijativu reditelja Dubravka Bibanovića i Gradimira Gojera te Đorđa Mačkića i pisca Safeta Plakala, utemeljen je Sarajevski ratni teatar (SARTR). Sakupila se glumačka raja iz tri pozorišta, koja su obustavila rad zbog rata.
Tipični bosanski inat, mnogi bi rekli, dokazao je i na ovaj način da se duh Sarajeva nikad ne može ubiti. Dvadeset sedam godina poslije, SARTR niže uspjehe, producira predstave, daje šansu mladima...
A, na njegovom čelu jedan čovjek sa svojom malom armijom – Aleš Kurt. Za „Dnevni avaz“ govorio je o nedavno proslavljenom rođendanu SARTR-a, sjećanjima, stanju kulture u BiH...
Koliko Vam znači 27. rođendan SARTR-a?
- Pazite, u Sarajevu se rijetko rodi novi teatar. Kada govorim o teatru, morate znati da to nije samo zgrada koja ima natpis na zidu, već veoma kompleksna ustanova koja mora zadovoljavati brojne tehničke, estetske i etičke standarde. To što je SARTR rođen upravo 1992. godine za vrijeme opsade Sarajeva, čin je koji je na poseban način obilježio cijelu jednu epohu. SARTR nije običan teatar, već i simbol jednog vremena.
Sjećate li se te 1992. godine?
- Stara poslovica kaže: „Kad topovi govore, muze šute“. SARTR je dokaz potpuno različitog načina razmišljanja. Za vrijeme najduže opsade jednog grada u historiji, Sarajlije su išle u pozorište. Prije svega, treba spomenuti Safeta Plakala, jednog od osnivača, prvog direktora SARTR-a i čovjeka koji je mnoge od nas privukao magiji teatra.
Fenomen duhovnog otpora - tako je okarakteriziran SARTR. Šta, ustvari, to znači?
- Duhovni otpor je tvrdoglavo insistiranje u tome da ne pristajete da budete broj u statistici i hrana za topove, već da svaki čovjek sačuva svoju individualnost, duhovnost, inteligenciju, kulturu... To je civilizacijska odluka koja se donosi samo u najtežim trenucima postojanja, kao što je bio rat.
Za razliku od nekih drugih sfera života, pozorišta se ovdje dobro drže. Kako to uspijevate u ovakvom okruženju?
- Pozorišta u Sarajevu su, srećom, na budžetu Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo. U ovom prilično surovom, postratnom i tranzicijskom periodu, sudbina teatra mogla je biti i gora. To je ta osnovna baza na koju treba nadograditi trud i ljubav svih uposlenika i teatarskih umjetnika.