Premijera filma „Don't Cry For Me Sarajevo - Susan Sontag u Sarajevu“ održana je prije nekoliko dana u Pozorištu mladih Sarajevo u okviru „Modula Memorije“. Režiju potpisuje Nihad Kreševljaković, direktor Internacionalnog teatarskog festivala MESS.
Posebna stvar
- Nije nimalo jednostavno kada u filmu imate 13 sugovornika i još više onih koje niste mogli imati, a da nemate određenu vrstu treme od toga kako će to njima izgledati. Ono u što smo, i ja i ekipa koja je radila na filmu, bili sigurni jeste da smo sačuvali jednu važnu priču ili bar njen dio, ali, iskreno, bio sam prijatno iznenađen reakcijama ljudi. Bilo mi je veoma emotivno i svaki ovakav događaj je uvijek istovremeno i tužan i sretan. Vidio sam puno ljudi koje volim, a koje, nažalost, ne srećem tako često. Na ovakvim događajima osjećate prisustvo i onih ljudi koji više nisu s nama i to cijelu tu stvar čini posebnom. Kada vidite sve te divne ljude u filmu poput Hasana Gluhića, Ognjenke Finci, Irene Mulamuhić i svih ostalih, shvatite kako živimo u posebnom vremenu u blizini divnih i važnih ljudi – govori nam Kreševljaković.
Film ukazuje i na položaj kulture u Sarajevu tokom opsade grada.
- Kao što Izudin Bajrović u filmu kaže, „tada je to bilo potrebnije, izlazilo je iz samog života“. U biti, ovaj film se najviše bavi traganjem za odgovorima na takva pitanja i dosta je jasno da su kultura i umjetnost imali ogromno značenje za građane Sarajeva u želji da održe svoju ideju o sebi kao normalnim ljudima – ističe Kreševljaković.
Zdravo za gotovo
Dodaje da, baveći se ovom i sličnim temama u proteklih 20-ak godina, nema sumnju da u Sarajevu ima empirijski dokaz kako je umjetnost osnovna ljudska potreba.
- Nažalost, ono što nam je u tim godinama bilo toliko važno, oni do kojih bi poruka ovog filma trebala najviše doći, a mislim na politiku, uzimaju previše zdravo za gotovo. Mi imamo potrebu za društvom u kome će veću ulogu imati mišljenje i glas intelektualaca i umjetnika – zaključuje Kreševljaković.
Bolno tačna izjava
- "Don't cry for me Sarajevo" je zapravo poruka koju je Suzan Zontag (Susan Sontag) napisala za razglednicu koju su još u opsadi napravili Bojan i Dada Hadžihalilović. Ona u potpunosti opisuje taj odnos između Suzan Zontag i Sarajeva. Ona je prva intelktualka koja je ono što se događalo u Bosni nazvala genocidom te pozvala svijet da intervenira. Njena izjava da će u Sarajevu početi 21. stoljeće je bila bolno tačna, a do nas je da li ćemo tu rečenicu učiniti da zvuči pesimističnom ili optimističnom. U tom smislu, ovaj film nas poziva da se vratimo onom najboljem, što svi imamo u sebi – kaže Kreševljaković.
