Zanimljivi naslovi samo su dio interesantnog sadržaja koji kriju knjige Emine Pršić. U slučaju lijepe Zagrepčanke porijeklom iz Bosne i Hercegovine naslov uvijek ispliva na površinu unutar bujice emocija koju prenosi na papir. Upravo je objavila treću knjigu, koju je napisala zajedno s Ivanom Šešo kako bi služila ljudima. Dok je prva liječila slomljena srca, a druga usklađivala jezik ljubavi, nova knjiga “Ljubav, beba, blagostanje i sranje” bavi se drugom stranom roditeljstva, o kojoj rijetko ko progovara. 

- Mnogi su me odgovarali od upotrebe riječi sranje uz bebu i blagostanje, ali se nisam dala smesti. Čitajući knjigu, shvatit ćete i zašto – otkriva nam Pršić.

 Rad na sebi

Koliko ste zadovoljni reakcijama?

- Kad pišete iskreno i kad vam je zvijezda vodilja emocija koju ste odlučili podijeliti s čitaocima, onda oni to znaju i prepoznati. Reakcije od prve sve do posljednje napisane knjige su upravo onaj vjetar u leđa koji Ivanu i mene dalje motivira da pišemo i stvaramo. Čitaoci su ti koji nas svojim upitima na našim službenim stranicama usmjeravaju i vode u nastavak pisanja novih stranica, dok su kolege i osobe iz struke oni koji nam daju potvrde da ono što stvaramo i kako djelujemo, radimo zaista dobro.

 Ljudi se danas sve više okreću “self help” knjigama. Zbog čega?

- Divna je to vijest. Samosvjesni ljudi su kvalitetni partneri, roditelji, prijatelji. Oni znaju dovoljno voljeti sebe da bi jednako tako kvalitetno mogli voljeti i druge ljude. Nije uzaludna ona izreka: “Pomozi sam sebi i Bog će ti pomoći.” Treba svakodnevno raditi na sebi, rasti i razvijati se. Život ne podnosi stagnaciju, jer je i sam promjena. Neki taj rast izaberu uz pomoć knjiga, neki uz sport, pomičući lične granice, neki kroz motivacijske govornike. Šta god da izaberete, dobro je dok vam služi da kroz život koračate zadovoljni.

Osjećaj scene

 Svojevremeno ste bili veoma aktivni u više oblasti na hrvatskoj šou biznis sceni.

- Aktivna sam i dalje, samo u manjoj mjeri, jer majčinstvo diktira tempo i stvara prioritete, barem u prve tri godine djetetovog života. Moje djetinjstvo su obilježile pozornice i koncertne dvorane “Lisinski”, HNK, “Glazbeni zavod”. Sve je počelo upravo pod reflektorima tih dvorana, gdje sam provodila sate na probama i koncertima kao članica djevojačkog hora “Zvjezdice”. Jednom se u svaku moju poru uvukao taj osjećaj scene i ostao. To je, naprosto, prirodno stanište, koje mi je poznato i gdje se osjećam dobro.

 Ego je veoma izražen, posebno na sceni. Kako ste se Vi borili s njim?

- Ego ne upravlja mnome, trudim se da upravljam njim ne bježeći od njega, a prihvatajući da je sastavni dio nas i da ima svoju svrhu, kao i emocije i misli. Za mene je ego pokretač i služi mi da budem uporna i da ne odustanem kad situacije nisu najsjajnije. Nije poenta da li imamo ego nego šta radimo s njim i kako se ponašamo svjesni da ga imamo. Ponašam se onako kako bih voljela da se drugi ponašaju prema meni. Ne poznajem nijednu osobu u ovom materijalnom svijetu, a pogotovo ne na sceni, čiji ego nije prisutan.

Majčinstvo u izolaciji

- Pisanje se iskristaliziralo u ovom periodu života, jer je onaj introvertirani dio mene više došao do izražaja s obzirom na to da sam postala mama. Majčinstvo nas stavlja u svojevrsnu izolaciju, gdje sve ostalo pada u drugi i treći plan. Šteta bi bilo ograničavati se ako se prilike dogode. Previše volim život i puna sam života – priznaje Pršić.

 Jezik ljubavi

- Svi u ljubavi dajemo najbolje od sebe što možemo u određenom trenutku, ali da li govorimo istim jezikom, to je drugo pitanje. Upravo zato smo napisale sve tri knjige te se nadamo se da ćemo kroz njih uspjeti prenijeti znanje i iskustvo te pomoći u usklađivanju jezika ljubavi – zaključila je umjetnica porijeklom iz Krajine.