Na nedavno završenom 3. festivalu „Dani Jurislava Korenića“ predstava Kamernog teatra 55 „Tri sestre“, u režiji Pjera Žalice, dobila je nagradu „Dnevnog avaza“ - „Avazov zmaj“. Također, Gordani Boban i Draganu Jovičiću, prema odluci žirija, za uloge u tom komadu pripala su priznanja za najbolju glumicu/glumca „Žan Marolt“.
Umjetnički kolektiv
- Nagrada je zadovoljstvo, radost i verifikacija da je vrijedilo uložiti ozbiljno vrijeme i rad. Zato se uvijek veoma radujem nagradama, ne radim zbog njih, ali bih lagao da kažem da u njima ne uživam. Naravno da su me i ove nagrade veoma obradovale, značajan su stimulans da idete dalje. Radujem se što je nagrađen rad u cjelini, koji sam imao u Kamernom teatru, jer je to potpuno poseban umjetnički kolektiv, u kojem je zbilja zadovoljstvo raditi. Drago mi je što za nešto što smo zajedno radili sada dobivaju nagrade. Čestitam Gogi i Draganu, bilo je zaista inspirativno raditi s njima, kao i s cijelim ansamblom, naravno, ali ovaj put njih dvoje su nagrađeni, pa je red da im se posebno čestita. A svi skupa smo dobili „Zmaja“, pa imamo razloga i da se svi zajedno malo „pušemo“ i veselimo – pojašnjava Žalica.
Vodite li se time da je projekt uspješan onda kada ima aktivan i priznat festivalski život?
- Razni su parametri uspjeha. Što se mene tiče, najvažnije mi je da ljudi vole da dođu da gledaju predstavu ili film. Sve radim iz potrebe da ljudima ispričam priču, jer mislim da je važna i da je mogu uraditi dovoljno zanimljivo ili intrigantno da žele doći da je gledaju. S druge strane, moram biti pošten pa reći da i ne znam previše o teatarskom festivalskom životu, više o filmskom. Ali, u svakom slučaju, najveće priznanje mi je puna sala.
Ljudska koža
Kazali ste da Vam se, radeći "Tri sestre", činilo da je tekst pisan ovdje i danas, o našim primitivizmima i zabludama. Koliko će naš narod još živjeti u zabludi?
- Ne razmišljam u kategorijama naroda, ne umijem to, džaba što me od devedesetih tjeraju da pristanem na to, ja ne mogu. Razmišljam isključivo na nivou pojedinca. Zanimaju me problemi, strasti, potrebe, strahovi i radosti pojedinca, a ne naroda. Mislim da je jedna od naših osnovnih primitivnih zabluda što razmišljamo na nivou plemena, čopora, a ne pojedinca. Jer, mi smo pojedinci, kako bi rekao Branko Miljković: „Granica između dva svijeta je ljudska koža.“ Kada to shvatimo, kada prihvatimo prostu činjenicu da smo kao pojedinci i bitni i odgovorni, imat ćemo šansu da prestanemo biti primitivni.
Tokom festivala umjetnici su slali poruke da kultura pobjeđuje i politiku, da pokazuje pravi put...
- Kultura i politika nisu neprijatelji po definiciji, tako da mislim da je društvo dobro kada kutura ne mora da pobjeđuje politiku, jer bi politika trebala biti usluga, a kultura smisao. Kod nas su te teze obrnute i zato često moramo da se protiv toga borimo. Da li možemo da pobijedimo, ne znam. Nadam se da neće biti potrebe za pobjedama, nego da će svako zauzeti svoje mjesto i obaveze. Kultura nužno mijenja stvari, ali kultura bi trebala biti evolucionalni, a ne revolucionarni tok. Kod nas nije tako. Kod nas se kultura, umjetnost i sport posmatraju ili kao ukras ili kao luksuz. I to je još jedan izraz primitivizma. Nažalost. Ali, mi i dalje radimo, i hvala svima koji to prepoznaju, pa nas i nagrade. To nam vrlo prija i vrlo nam je važno.
Komedija može biti vrlo surova
Naglasili ste da su "Tri sestre" surova priča.
- Ne znam zašto ljude ne bi zanimala priča koja je surova. Radostan sam što je sala uvijek puna. Kada vidim da su ljudi reagovali na priču, da su potreseni, da razmišljaju, da im nije žao što su došli, onda znam da nismo uzalud trošili vrijeme. Predstava ima dosta duhovitih mjesta, komponovana je kao komedija, ljudi se često nasmiju, ali na koncu je tužno. Komedija može da bude vrlo surova, možda zvuči neobično, ali je tako.
