Esad Kovačević Kum (60), poznati bh. sevdalija, rođen je kao deseto dijete Rešida i Dude Kovačević u gračaničkom naselju Miričina. Tada je u bivšoj Jugoslaviji bio običaj da desetom djetetu kum bude Josip Broz Tito. Tako je bilo i kod Esada i on je po tome dobio nadimak Kum. Tako ga zovu i supruga Lutvija, komšije i poznanici. Kaže da više voli kad ga zovu Kume nego imenom.
Moj život
Esad je još od dječačkih godina pjevušio pa se rano učlanio u Kulturno-umjetničko društvo “Sloga” u rodnoj Miričini i gdje god bi došao da se takmiči sa pjevačima amaterima, s lakoćom je pobjeđivao. Vidjelo se još tada da u njemu ima pjevačkog štofa. Ipak, prijelomni trenutak u njegovoj muzičkoj karijeri je 1989. godina, kad je na tekst Svete Tulića u obradi Omera Pobrića snimio pjesmu “Nema više moj jarane”. Iste godine je s tom pjesmom pobijedio na Festivalu “Ilidža”.
- Sevdalinka teče mojim venama, ona je moj život. Pjevajući, posebno u timu Omera Pobrića, kojem dugujem dok sam živ, proputovao sam Evropu, Ameriku, Australiju i postao neko i nešto. Omer je bio kao naš otac, bio je jedan od najvećih čuvara sevdalinke. Kroz njegov “Institut sevdaha” prošli su mnogi pjevači i mnoge je naučio da vole i pjevaju sevdah. Pjesma “Nema više moj jarane”, uz mnoge druge, snimljene u arhivu Radija Sarajevo, i pjesme s kojima sam pobijedio na dva lukavačka, ratna i poratna festivala “Sevdisanje” i “Džanum Fato”, prokrčile su mi put u sami vrh pjevača sevdalinki na ovim prostorima - kaže Kovačević.
Ističe da mu je drago da su se večeri sevdalinke održale u Zagrebu i Beogradu.
- Dvorane “Lisinski” u Zagrebu i Sava centar u Beogradu bile su i ove godine prepune, ljudi prezadovoljni našim izvođenjem sevdalinke. Nedeljka Bilkića poznajem 35 godina, ali s njim nikad nisam bio u ekipi da pjevam. Sad mi se ispunila i ta želja. U Beogradu mu nisu dali da siđe s bine. Nedžad Salković je, također, zvijezda... Znači, “Večeri sevdalniki” mogu se uspješno organizirati u Zagrebu i Beogradu, ali ih u Sarajevu nema, ne znam zašto - pita se Esad.
Gradska pjesma
Nažalost, velikani sevdaha kao što su bili Zaim Imamović, Safet Isović, Meho Puzić, Himzo Polovina, Muhamed Mujkanović, Nada Mamula, otišli su, a iza njih ostaje velika praznina.
- Sevdalinku kao bh. brend treba njegovati kod mladih ljudi, učiti ih da rastu s tom gradskom pjesmom, ona je dio našeg identiteta. Ja sam se na tom polju trudio, nije mi bio cilj juriti nekakve šlagere i tiraže - kaže uvijek skromni Kovačević, koji je i danas tražen pjevač, bilo da je gost u emisijama, na probranim sijelima, koncertima.
Nikad više onog života…
Pjesma “Nema više moj jarane”, kako kaže Esad, njegova je lična karta, pjesma za sva vremena, za sve generacije i nacije, koju i danas rado pjeva gdje god se nađe, jer je ljudi traže.
“…Nema više moj jarane, kao nekad prije, s jaranima da osvićeš, da se pjeva, da se pije. Nema više akšamluka, nema naših djevojaka, nema lijepe Đulistane, da nam pjesmom liječi rane. Ostari smo, moj jarane, kuda ćemo sada, kose su nam osijedile, a srca nam mlada…”
- Pa, zar pjesma nije opjevala ovo današnje vrijeme, vrijeme nas, koji smo ušli u godine? Sve se manje ljudi druže, ne viđaju se, nema razonode i osmijeha kod ljudi, sve je trka i zbrka od života. Nikad više onog života – govori Kovačević.
