Splićanka Lana Barić (38) diplomirala je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a danas je prvakinja Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (HNK).
Radno ljeto
Ljeto koje je na izmaku bilo je radno, ali Barić, kako kaže, to i voli. Uspjela se odmoriti nekoliko dana. Ipak, paralelno s poslom, nastoji uskladiti porodične obaveze. Kazala nam je kako je snimala u Mađarskoj dugometražni igrani film “Eden”, u režiji Agnes Kocsis.
- Tamo sam bila nepuna tri mjeseca. Kasnije sam u HNK radila Ibsenovog “Peer Gynta”. Također, u Beogradu nastavljam snimati seriju “Besa”. Riječ je o velikom regionalnom projektu, koji će premijeru imati za koji mjesec. Uskoro ću ići u Francusku, gdje ću raditi novu predstavu njemačkog reditelja Falka Rihtera (Richter) - kaže Barić.
Pisala je scenarij za film “Tereza33”, u kojem je, također, trebala igrati glavnu ulogu. Otkrila nam je da je film napokon i snimljen te da za koji dan kreće u montažu, a da režiju potpisuje Danilo Šerbedžija.
- Vrlo sam zadovoljna kako je proteklo sve. Nadam se da će rezultat biti dobar. Okupili smo puno dobrih i darovitih ljudi oko tog projekta. Danas je mnogo bitnije da si na pravoj strani nego da si talentiran. Pri tome u većini slučajeva ta prava nije i ispravna, ali to su teme za neki novi film - smatra Barić.
Nekadašnji dom
Kada su u pitanju Sarajevo i njeni studentski dani, Lana nam kaže kako ona nije osoba koja ostaje u prošlosti, jer bi se za to neminovno vezala žal.- A žal nije stvar koja pokreće, ili pokreće sporije od nekih drugih. Također, nisam neko ko previše gleda unazad. Prošlost je iza i ono što sigurno mogu tvrditi jest da unazad ne idemo. Ali nikada ne bih mijenjala svoje sarajevske studentske dane, koji su me uveliko definirali, pogotovo kao glumicu. Uvijek se rado vraćam Sarajevu i svojim prijateljima. Još kad dođem, imam osjećaj da sam došla negdje gdje se mogu odmoriti, jer mi je tu nekada bio dom - iskrena je Barić.
Usmjereni smo jedni na druge
- Sve te neke lijepe riječi vezane su za ovaj posao. Također, volim riječ dogovor, ali i zajedništvo. Naravno da je bitno, to je nužno i samo se po sebi podrazumijeva, barem ja tako mislim. Pogotovo u regionu. Državne su granice možda postavljene čvršće, ali ne i one kulturološke. Mi smo i dalje usmjereni jedni na druge, jer smo bazično bliski i muče nas iste ili slične stvari - smatra glumica.
