Oskarovac Danis Tanović (49) na nedavno završenom Sarajevo Film Festivalu mogao se vidjeti na skoro svim događajima. Ali to ni iz daleka ne znači da je bio dostupan medijima, a svi su bili zainteresirani da dobiju barem izjavu od slavnog reditelja. 

Tanović je gotovo do savršenstva razvio vještinu izbjegavanja sedme sile, ali ipak se nakon svečane dodjele nagrada „Srce Sarajeva“ u Narodnom pozorištu oskarovac susreo s ekipom „Dnevnog avaza“ i tom prilikom dao ekskluzivni intervju.

Autor filmova „Ničija zemlja“, za koji je 2001. godine dobio Oskara, „Epizoda u životu berača željeza“, koji je 2013. nagrađen „Srebrenim medvjedom“ u Berlinu, i „Smrt u Sarajevu“, koji osvaja, također, „Srebrenog medvjeda“ 2016., i drugih poput “Cirkus Columbia“, „Tigrovi“ govorio nam je o Festivalu, novim projektima, stanju u kulturi, ali i društvu generalno.

Bravo, Ermine

- Teško mi je ocijeniti Festival, jer nisam baš imao vremena da gledam filmove i ostvarenja koja su se našla u programu. Inače,  kada je u pitanju ovaj događaj, češće sam domaćin nego gledalac filmova. Ali, eto, neka ostvarenja sam vidio prije, a neka ću i malo poslije. Reći ću vam nešto iskreno - ovogodišnji Festival mi je prijao zato što volim kada dođu pametni i dobri reditelji, a ove godine ih je bilo puno. Nuri Bil Džejlan (Bilge Ceylan) je prijatelj koji dolazi već godinama i s kojim se družim, onda tu je bio Pavel Pavlikovski (Pawel Pawlikowski), reditelj kojeg mnogo volim još od filma „Serbian Epics“. Imao sam priliku da sjedim s Asgarem Farhadijem (Asghar) i da pričamo o Iranu, to je zemlja koju obojica volimo – govori nam Tanović na početku razgovora.

Prethodnih dana mogli su se osjetiti i sarajevski duh, toplina, gostoljubivost...

- Da, sretneš neke lijepe i drage ljude s kojima si radio ili radiš na projektima. Meni je na SFF-u najljepše to što vidim ljude iz svog posla, i ko god od njih dođe ovdje, zavoli Sarajevo. Znate, Sarajevo još ima taj neki svoj šmek koji svi gosti osjete. Na nekim drugim događajima ili festivalima reditelj dokumentarnog filma ne bi sjedio naprimjer s Pavelom, ali u Sarajevu se to desi. Ovdje se ljudi izmiješaju i to je ono što je jako lijepo. Lijepo je što to još imamo i što je Festival lijep, pametan, na nivou...  Zato bi bilo lijepo da ubuduće naše političke garniture prepoznaju ovakve stvari i da počnu shvatati šta je to važno za našu zemlju. Sarajevo i ljudi koji žive u njemu još imaju srce i dušu.

Prisustvovali ste i svečanoj ceremoniji dodjele nagrada.

- Najdraže mi je što je naš Ermin Bravo dobio „Srce Sarajeva“ za režiju za najbolji kratki film. Bio sam uključen na početku u taj projekt i kad je napisao scenarij, pročitao sam ga i rekao mu: „Vidi, ti bi ovo trebao režirati, jer je ovo tvoje dijete“. Tako da mi je veoma drago zbog njega. Bravo je sjajan glumac, pametan momak, ali evo sad se pokazalo da je i talentiran reditelj.

Bez obzira što su bh. filmadžije uspješne, brojne Vaše kolege, poput Srđana Vuletića i Pjera Žalice, dugo čekaju sredstva za nova ostvarenja.

- Ovo stanje će se promijeniti kada se promijeni vlast i kada dođu ljudi koji prepoznaju važnost kulture. Neki dan sam čuo jednu vrlo lijepu misao u vezi s aktuelnim političkim vlastima: „Ne stignu ofarbati ono što su komunisti izgradili za 50 godina“. I to je, nažalost, tako. Lijepo je da bar neko shvata važnost toga i pomogne neke od događaja. Mi smo mala zemlja, i da posjedujemo brend koji je regionalni, a sad već i svjetski, kao što je SFF, je čudo neviđeno. Ali ne znaju ljudi to cijeniti, nažalost.

Ljudski interes

Ogorčeni ste na trenutno stanje u zemlji.

- Kad počneš da praviš presjek stvari u našoj zemlji, shvatiš da su užasne. Recimo, hrvatski nacionalni interes predstavljaju kladionice koje nisu oporezivane, a trebalo bi da bude da izdvajaju sredstva, recimo, za kulturu, da im kazalište u Mostaru radi kako treba i pozorište. To trebaju da budu nacionalni interesi, ne samo hrvatski, nego i bosanski, srpski, pa i, na kraju, ljudski interes.

Postoje i neke svijetle tačke.

- Znam, ali ne može uvijek tako. Mi smo ekscesi, ne može se stalno sve raditi na mišiće, ljudi su umorni, i ja sam umoran. Bio sam nedavno u Zagrebu, tamo radio seriju, a vjerovatno ću sljedeći film raditi negdje drugo. Ne ovdje. Nemam načina da radim film u BiH, jer nas, jednostavno, uništavaju nebrigom. Kažem vam, ljudi se umaraju. Evo, primjer je Jasmila Žbanić, koja više i ne živi u Sarajevu, sad je u Njemačkoj. Izdržimo do neke granice, ali ne može više. Mi smo mala zemlja i onda dovedete pogrešnu osobu na neko mjesto pa uništi život nekom ko ne zaslužuje. Svugdje, na svim nivoima imamo nesposobne ljude, podobne stavljaju, a što, naprimjer, za federalnog ministra kulture ne stave čovjeka koji zna šta je kultura. Evo, recimo, što ne stave Dinu Mustafića, koji bi to znao raditi. Trebaju nam oni koji su sposobni.

Ko je kriv za to?

- Krivi su ljudi, građani koji žele da im je tako. Birajte i dalje to što birate i neće vam biti ništa bolje. Znate, ja kad radim film, ne zanima me ko je čija kćerka, sin, rođak, nego biram one koji znaju raditi svoj posao, jer znam da će ostvarenje koje radim zavisiti od toga. Kada izaberem 300 ljudi, birao sam ih kako bismo mogli napraviti najbolji mogući film. Kada bih birao saradnike na način koji biramo vlast, film bi pogledalo otprilike 11 ljudi, i to oni koji su radili na ostvarenju. Zato, ako staviš prave ljude na pravo mjesto, oni postaju motor i počinju da dovode druge ljude, da uvlače one sposobne i dobre. Tako se stvara kreativna energija. Da je taj prokleti zakon o kinematografiji usvojen, dolazili bi ljudi ovdje snimati, a ne bi išli u Hrvatsku, Srbiju ili Makedoniju. E, o tome se radi, sami sebi podmećemo nogu. Ali, eto, još dva mjeseca i sve se može promijeniti, pa ćemo vidjeti.

Ja sam zanatlija

Snimili ste i svoju prvu seriju. Kada ste dobili ponudu od HBO-a, jeste li prvo razmislili, pročitali scenarij pa onda prihvatili posao?

- Naravno, mene jedino scenarij i zanima. A to da je HBO ili neka druga televizija, vjeruj mi, i ne zanima me, ne igra mi neku veliku ulogu. Zanima me kakva je priča, je li zanimljiva i imaju li budžet da se napravi to što je napisano, a poslije toga mi je manje bitno ko je. Opet, moram priznati da mi je drago što je u pitanju HBO, jer je to televizija koja mi je veoma zanimljiva.

Pratite njihov program?

- Ne gledam televiziju, ali gledam serije sve više i više. Čak i više nego filmove u posljednje vrijeme. Pošto oni rade veoma dobre serije, bilo je zanimljivo iskustvo.

Glumci koji su dio priče „Uspjeha“ uglavnom su sretni zbog saradnje s Vama, ali i oduševljeni profesionalnošću i odnosom prema njima.

- Znate kako, kada biram glumce, biram ih na način da mogu s njima raditi, one s kojima imam neki odnos. Kada trebaš provesti sa nekim tri-četiri mjeseca na setu, gledaš da je to neko pristojan, pametan, dobar, onda i dobar glumac. Nekako, ljudske karakteristike su vrlo važne. Provesti tri mjeseca svaki dan s nekim ko ti se ne dopada, uopće nije zanimljivo. To je sve sinergija i sve što radimo to je zajedno. Nije serija moja, nego i njihova, direktora fotografije, kostimografa... i svi zajedno stvaramo tu neku energiju da bi na kraju bilo uspješno.

Sjajan ste ambasador BiH, to se moglo primijetiti tokom Festivala.

- Vidite, ja sam dobar zanatlija i radim svoj posao na dobar način, a ne volim da pravim od toga nešto. Ne volim da se slikam, da pričam previše, ne volim davati intervjue za medije, volim i želim da moji filmovi govore za mene. Drago mi je ako ljudi vide da sam dobar domaćin.

Ivi Andriću samo šest kvadrata

- Neki dan sam bio u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH i vidio sam da naš nobelovac Ivo Andrić ima otprilike šest kvadratnih metara. E, to je taj odnos koji mene užasava i nervira, ali to se ne mijenja. Mislio sam da ćemo s vremenom početi kontati stvari. Ali... – poručuje Tanović.

Neka se desi, pa onda

Imate li u planu uskoro raditi neko novo filmsko ostvarenje?

- Znate da ja ne volim pričati unaprijed. Neka se desi premijera „Uspjeha“, koja bi trebala biti u decembru, pa onda ostalo. Sad smo u fazi postprodukcije, uskoro idem u Zagreb da neke stvari pozavršavam.

Dobro srce moje majke

- Mi smo poznati po tome, ta bosanska duša i srce dođu do izražaja. Sjećam se u ratu, moja mati pred ljude koji dođu kući iznese nešto što mi ne jedemo. Ali, eto, ona je to tako radila, srcem. Tako i mi danas radimo, nemamo puno, ali to što imamo dajemo srcem – prisjeća se Tanović. 

Posvećen otac i suprug

Danis Tanović, kada se kamere ugase, posvećen je supruzi Majliz de Ruder (Maelys Rudder) i njihovoj petero djece. Da su u veoma skladnom braku, moglo se primijetiti i prethodnih dana kada se oskarovac na crvenom tepihu, ali i drugim događajima organiziranim u sklopu Sarajevo Film Festivala, pojavljivao u društvu supruge. Ona je rođena Amerikanka francuskih korijena.