S 33 godine je ostala udovica i s dvoje male djece. Ali, uzdignute glave, s jakom i snažnom voljom, odlučila je da djeci bude i otac i majka, ali isto tako da hrabro korača estradnim stazama, pa tako danas Beba Selimović, istaknuta i cijenjena pjevačica lijepe narodne pjesme i sevdaha, za sebe kaže da je sretna postignutim, ali isto tako i ponosna što nema mrlje u blistavoj karijeri.

I danas, nakon toliko godina, na licu pjevačice vidi se njena nekadašnja ljepota, koja ni nakon toliko godina nije izblijedjela. Na početku razgovora pitali smo je kako je izlazila nakraj s mnogobrojnim udvaračima.

- Imala jedan veoma ozbiljan stav. Meni mnogi nisu smjeli prići, jer sam imala gard ozbiljne osobe. Ako su mi prilazili, prilazili su mi s velikim poštovanjem. Bila sam samohrana majka, ništa, ama baš ništa, mi nije bilo u glavi osim moje djece. Kada bih pjevala van Sarajeva i BiH, svi organizatori i direktori koncertnih dvorana su mi odmah po dolasku osigurali telefon da mogu pozvati kući i čuti kako su oni. Oduvijek su me i organizatori i publika tretirali kao damu, majku, ženu. Mnogi su mi kasnije govorili, kako mi nisu smjeli prići, a životni san im je bio mene upoznati. Danas, gledajući iz ove perspektive, sve je to smiješno, ali tada su bila druga vremena – priča na početku Selimović za Avaz.ba.

Je li neko od Vaše djece i unučadi danas ima ili je imao afiniteta prema pjesmi i pjevanju?

- Prvo da kažem da se u mojoj kući nikada nije sastajalo, a, prije svega, tu mislim na moje kolege pjevače, ali, jesu novinari koje sam uvijek rado ugostila. Djecu sam oduvijek čuvala po strani, nisam željela da ih opterećujem mojom profesijom, ali jesam i jednog i drugog sina pokušala muzički opismeniti. I jedan i drugi su uzeli tatine gene, odlučili su se baviti drugim stvarima. Kada nisam pjevala i nastupala, u kući sam bila majka, domaćica, išla na pijacu, kuhala, spremala, a o muzici se veoma malo pričalo. Danas sam sretna što je jedan otišao na medicinu, a drugi na arhitekturu.

Sevdalinka se nekada u Vaše vrijeme pjevala na jedna drugi, originalniji i mnogo pristupačniji način. Kako danas gledate na grupu „Divanhana“ ili na Božu Vreću, koji na njima svojestven način prezentiraju sevdah?

- Lično, nisam za modernizaciju sevdalinke, možda nešto u aranžmanu. Mislim da danas nema pravih sevdalija. Danas sevdalinku ne razumijem na način kako je pjevaju. Božo Vrećo mi se veoma sviđa, znam i kada je počinjao, bio je u kući „Sevdaha“, svi su ga prihvatili. Sarajevo mu je mnogo pomoglo, ali meni to nije to. Božo me oduševljava jer dosta zna i upućen je u sevdalinku. On je opet nešto posebno, a „Divanhana“ je opet na svoj način, i oni nisu puno otišli, da tako kažem, ustranu. Zapravo, to je mladost, ali sevdalija pravih nema. Ubacuju dosta trilera, a to pokvari sevdalinku. Nekada ste morali imati neki vid pismenosti da biste snimili sevdalinku.

Šta bi Vas moglo pokrenuti da biste napravili jedan solistički koncert?

- Ovaj razgovor vodimo u hramu kulture u Sarajevu, u Narodnom pozorištu, a bivši direktor me molio, preklinjao, da napravimo solistički koncert. Ja sam se samo lijepo zahvalila i odbila.

Zbog čega?

- Radila sam i pravila solističke koncerte u vrijeme kada su to samo rijetki pjevači radili, ali to nisam nikada iznosila mnogo u javnost. Toliko sam se napjevala, prezasitila sam se. Trebate biti jaka ličnost, kada nešto mnogo volite, da jednog dana kažete, nema više, završio sam s tim. A, ja sam baš tako odlučila, po pitanju mojih nastupa i solističkih koncerata. Pjesmu volim, muziku volim, podvukla sam crtu, neka me pamte po onome što sam i kakva sam bila. Jednostavno, ne želim se uklapati u ovaj današnji muzički režim. Jedna sam od rijetkih koja je dobila nagradu „Isa-beg Isaković“, a osim mene, dobila ju je još Emina Zečaj. Nekada je solistički koncert trebalo zaslužiti, a danas svako radi koncerte i dovede još šest popularnih pjevača sa sobom. To nije solistički koncert.

Imate li danas kontakte s kolegama?

- Uvijek su tu neki od njih, u dobrim smo odnosima. Znam za svaki red, ali za neka velika druženja nemam vremena. Cvijeće i kuhinja su moj svijet. Uživam da kuham, a moja bašta je prepuna cvijeća i raznih mirisa. Dosta sam se družila, radila, pjevala, a ta nekadašnja beogradska estrada me jednostavno „samljela“. Jednostavno i lako ne prilazim ljudima, moram sve dobro procijeniti, da razgledam sa svake strane pa onda prihvatam ta neka druženja.

Zovu li Vas da gostujete u TV programima?

- Naravno. Posebno je Saša Popović istrajan u tome, ali, ne želim. Nudi mi da povedem kompletnu porodicu, osigurat će nam hotelski smještaj, ali nije to za mene više. Posebno mi se sviđa emisija „Nikad nije kasno“. Tu pjevaju, većinom, intelektualci koji su se ostvarili u životu, pa se u kasnim godinama vraćaju malo pjesmi. Ali, i „Zvezde Granda“ su dobre. Ima odličnih pjevača. Ali, ipak, sve to bez mene. Mada bi se moglo desiti, kada bih danas prošetala Terazijama, da bi me mnoštvo ljudi zaustavljalo, jer me za Beograd vežu divne uspomene i veliki uspjesi.

Znači li to da ste završili s pjevanjem?

- Mogu komentirati, mogu pričati, ali definitivno sam stavila tačku na svoje pjevanje i mislim da je to veoma ispravno, a s tim se slaže i moj suprug Dževad. Imala sam priliku slušti neke pjevače ili muzičare za koje znam da su nekada veoma dobro svirali i pjevali, a danas mi krenu suze na oči kada ih čujem i zbog toga što su to sebi dozvolili. Jer, čovjek mora ostati upamćen po onome kada je bio na vrhuncu slave. Ali, za sve je kriv taj prokleti novac. Iz Zagreba me mole da pjevam u Lisinskom, da dođem samo da sjedim, izađem kratko na binu da me, kao, gradonačelnik vidi, pozdravi, uruči nagradu. Nude mi da pjevam na plejbek, a to sebi nikada ne bih dozvolila. Svjesna sam godina i biološkog procesa.

Jeste li pjevali Titu?

- Naravno da jesam, i to tačno 22 puta. Nikada nisam to isticala javno. Imam i fotografija gdje sam zagrljena s njim i s Jovankom. Čak sam i plesala s njim. Bila su to lijepa i sretna vremena, a danas je za mene ljepota života slobodno vrijeme provoditi s mojom djecom, snahama, unučadima. Ma, to je moj ponos i moja ljepota života.

Idete li u Trebinje?

- Ne, sada to više ne radim. Mada sam rođena u Trebinju, osjećam se Sarajkom, jer Sarajevo mi je dosta toga u životu dalo. Sve svoje uspjehe postigla sam u tom gradu. Ja sam Sarajka.