Kada se spomene ime Jasmile Žbanić, mnogima je prirodna potreba da ustanu i nasmiješe se, od srca. Jer ona spada u mali broj ljudi koji su ovu zemlju, neki bi rekli napaćenu, na najbolji način u svijetu prezentirali i prezentiraju. Njena ostvarenja gledali su milioni ljudi, neki tako prvi put i čuli za Bosnu i Hercegovinu.

A Žbanić ne staje, ne zadovoljava se trenutnim, već nastavlja postizati više. S druge strane, ne povija kičmu pred drugima te vrlo jasno i glasno iznosi svoje stavove.

Vrhunski kvalitet

U vrlo opširnom i ekskluzivnom intervjuu za „Dnevni avaz“ Žbanić se osvrnula na prethodne uspjehe u karijeri otkrivajući nam nove projekte, ali i na kinematografiju u BiH, koja je, iako tužno zvuči, skoro na izdisaju, kao i o Sarajevo Film Festivalu (SFF) na kojem je serija „Znam kako dišeš“, čija je Žbanić autorica, nominirana u čak osam kategorija (najbolja serija, najbolja glavna glumica, najbolji glavni glumac, najbolji reditelj, najbolja epizodna uloga za glumca i glumicu, zvijezda u usponu, najbolji scenarij).

Govorit ćemo o aktuelnoj temi, krizi u kinematografiji, ali da počnemo s nečim pozitivnim. Ove godine na SFF-u, serija „Znam kako dišeš“, čija ste kreatorica, zajedno s Damirom Ibrahimovićem, nominirana je u osam kategorija. Šta za autore znači nominacija na SFF-u?

- Nominacije su ocjena regionalnih kolegica i kolega o našem radu i mnogo znači kada publika i ljudi koji se profesionalno bave ovim poslom smatraju da to što radite - radite dobro. Ja sam pred samo snimanje režirala epizodu serije holivudske produkcije „The Last of Us“, jedne od najgledanijih svjetskih serija u protekle dvije godine i vidjela sam sistem po kojem oni rade. Naravno, neke stvari nisu primjenjive na naše uslove. Tri minute samo jedne američke epizode koštale su kao šest epizoda, odnosno gotovo šest sati naše bh. serije. Mnogo ljudi koji su radili na “Znam kako dišeš“ dalo je i više od svog maksimuma da serija dobije na vrhunskom kvalitetu, da zadovolji standarde HBO-a, ARTE-a, Venecija Film Festivala…

Ove godine u Veneciji serije prikazuju oskarovci Alfonso Kuaron (Cuaron) s Kejt Blanšet (Cate Blanchett) u glavnoj ulozi, Tomas Vinterberg (Thomas)... što govori o kakvom se vrhunskom programu radi. Naša zastava se prošle godine vihorila u Veneciji, među najvećim silama filmske industrije. Kako je moguć apsurd da za regijom, da ne kažem Evropom, kasnimo decenijama u izgradnji filmske industrije, a filmovi i serije naših autora dosežu neslućene visine?

- Zamislite tek koliko bismo postigli da imamo sistem. Prošle godine, kada smo se vratili iz Venecije, saznali smo da je nova vlast odlučila da uguši tako uspješan projekt „BH Content Laba“. Vjerovatno zato što se radilo o uspješnom projektu bivše vlasti. To je projekt koji je počeo, poslije dugo vremena, stavljati bh. filmsku industriju na noge. Kada smo pokušavali objasniti novom direktoru koliki je ovo uspjeh i zašto je važno imati svoj film i svoje serije, te da je to važno za državu, on nam jer rekao: „Šta me briga za državu?“ Možda je to rekao nepromišljeno i možda ne misli tako, ali u ovom trenutku, kada je BiH u ozbiljnoj opasnosti da nestane, kada je mladi napuštaju jer im nije omogućena egzistencija, ako vas nije briga za državu i njenu kulturu - to je izuzetno opasno.

Da citiram prof. Dragičević: „Kao veliki i značajni, opstaju oni narodi koji se prepoznaju po svojoj kulturi. Po odnosu prema kulturi, da li se ona koristi u cilju jačanja savremenog identiteta ili zloupotrebljava u propagandne svrhe, može se prepoznati snaga jednog društva.“

Nekoordinirane akcije

Ova vlada, prema Vašem mišljenju, nema svijest o važnosti filmske kulture. Gotovo da se iz Vašeg tona čuje da mislite da je svjesno uništavaju.

- Ako poslije stotinu razgovora, dopisa, telefonskih poruka trojki, u kojima predlažemo jednostavna rješenja, uz koja može doći do velikih pozitivnih promjena bez ikakvih novih ulaganja - nema nikakvih pomaka, ako znate da se u BiH više ne snimaju ni filmovi, ni serije, osim onih koji su finansirani ranijih godina pa su tek sada uspjeli startati produkciju, onda se radi o svjesnoj odluci da se kinematografija ukine. Jedno vrijeme sam mislila da je u pitanju amaterizam, ali i amater ima neku viziju i volju. Ovdje nema ni vizije, ni volje, ni komunikacije. Zakon je prije nekoliko dana navrat-nanos ubačen u proceduru - zakon koji smo premijeru Novaliću predali još prije 10 godina, a niko nas nije kontaktirao da pita da li je još aktuelan. Trebalo je samo javnosti pokazati da se nešto radi. Ima ljudi u trojci koji se trude i kojima je strašno žao što se ovo dešava, ali ove sporadične nekoordinirane akcije ne mogu donijeti suštinsku promjenu. U Kantonu postoji progres, ali kinematografija ne može postojati na nivou Kantona.

Šta vi konkretno tražite?

- Tražimo da Vlada FBiH: 1. Osnuje audio-vizuelni centar koji će razvijati kinematografiju, jer je to način na koji rade sve evropske i sve zemlje u regiji. BiH je jedina evropska država koja radi po starom, zastarjelom sistemu, u kojem ne postoje ljudi i institucija čiji je posao da se bavi razvojem filmske industrije; 2. Da se donese zakon o filmu; 3. Da se ulaganja u film izjednače, ako ne s evropskim, onda sa zemljama u regiji; 4. Da se omogući poticaj za film koji postoji u Hrvatskoj i Srbiji. Ovaj poticaj doveo je strane produkcije koje su, prema podacima Hrvatskog audiovizuelnog centra, donijele 263 miliona eura Hrvatskoj u posljednjih 11 godina; 5. Da se održi obećanje da će se uspješan projekt „BH Content Lab“ nastaviti i proširiti.

Ovo što tražimo je većinom nešto što je evropska praksa i što ćemo svakako morati uraditi na putu u EU. Za sada bh. kinematografija funkcionira po sistemu iz prošlog vijeka ili po modelu zemalja gdje vlada diktatura, gdje politika bira ko će da se bavi filmom, gdje nema profesionalnih pozicija koje razvijaju film i većina zavisi od odluka o ministrima, da li su otvoreni ili ne. Prethodna ministrica Zora Dujmović u svom osmogodišnjem mandatu nije primila nikada naše Udruženje reditelja i rediteljica.

Tražimo da se film odvoji od mogućnosti ovakve blokade. I sve se može uraditi brzo i relativno jednostavno. Ako se to želi. Čak je Republika Srpska napravila svoj filmski centar. Napravila ga je poslije uspjeha „Quo vadis, Aida?“, jer su shvatili koliko je film kao medij moćan.

Dakle, ne borite se samo za novac, što često izađe kao glavna medijska tema, nego za sistem?

- S dobrim sistemom, uz ozbiljna ulaganja, ova zemlja koja ima ogromne talente može uraditi velike pozitivne stvari. Film je skupa kulturna grana i industrija, ali višestruko vraća društvu beneficije. Mislim da javnosti treba objasniti zašto. Govorit ću o primjeru „Quo vadis, Aida?“. Učestvovalo je 6.000 statista. Na setu je često bilo oko 500 ljudi dnevno. Svaki taj čovjek dobio je honorar, na koji je plaćen porez, svaki čovjek je dobio doručak, ručak, vodu, imao prevoz, higijenske uslove. To je koštalo više od 400.000 KM, što je skoro jednako sredstvima koje smo dobili od Fondacije. A film je koštao više od osam miliona KM. BiH je u film uložila 12 posto od vrijednosti filma. Zamislite da se snima 10 ovakvih filmova. Zajednica profitira, radi se puno, pričaju se naše priče. Film je industrija koja je korisna za zajednicu. Trebate smještaj, hotele, prevoz, krojače, vozače, glumce, scenografiju... Naravno da s većim sredstvima možete napraviti bolje produkcijske uslove. Ne možete s malim honorarima obezbijediti vrhunsku opremu, napraviti dobru scenografiju, kostime, efekte, imati najbolje glumce. „Aidu“ je gledalo više miliona ljudi. Svaki diplomata koji dolazi u BiH pogleda naše filmove da se upozna s kulturom zemlje. I evropski političari koji donose važne odluke za BiH kroz kulturu se senzibiliziraju sa zemljom i njenim vrijednostima.

Svjetski uspjesi

Pojedini Vam zamjeraju da se Udruženje bori samo za grupu i njen interes?

- Kada ljekari kažu da trebaju bolje uslove u bolnici, naravno da se bore za svoj interes, da mogu da rade profesionalno, ali to je korisno i ljekarima i društvu. Argument je prilično stupidan, a dolazi od jedne grupe amatera koji znaju da će se profesionalizacijom filma izgubiti mogućnost manipulacija. Dakle, s jedne strane imate Danisa Tanovića, Aidu Begić, Nermina Hamzagića, Pjera Žalicu, Srđana Vuletića... nas koji smo napravili svjetske uspjehe i imate nekog amatera novinara - priučenog režisera koji pravi loše filmove, jer nema ni školu, a ni talent. On se nudi da savjetuje Vladi kako treba sistematizirati kinematografiju!? Vlada, naravno, može odlučiti da li će slušati najbolje ili će slušati amatere. Bojim se da odgovor znamo. Jarani iz kafane, članovi iste stranke - ono što se zove „boys club“, obično ne slušaju struku.

Ne zvučite optimistično, mislite li da se neće ništa desiti?

- Trojka ima priliku da napravi preokret i dovede se u poziciju pobjede. Ima priliku da uradi ono što SDA nije uradila 20 godina, a to je da napravi sistem. Odgovorno tvrdim da kinematografija od ovog trenutka, ako se stvari dobro postave - u narednih pet godina može s tri puta većim ulaganjem postići 15 puta veću korist za društvo.

Za kraj, moram pitati, šta je sljedeće što Vi radite?

- Spremamo nastavak „Quo vadis, Aida?“, film o borbi žena Srebrenice za istinu i pravdu. Žene i majke Srebrenice su jedan od najznačajnijih emancipatorskih i feminističkih pokreta na svijetu. To što ih naši ljudi ne cijene dovoljno, govori koliko živimo u kulturi mraka i neprepoznavanja vrijednosti. „Deblokada“ je već dobila podršku nacionalnih fondova Poljske, Švedske i Njemačke, uskoro očekujemo i sredstva iz fondova u Austriji i Francuskoj. U BiH smo dosad dobili podršku Kantonalnog ministarstva kulture i to je sve (dva posto ukupne vrijednosti projekta). Evropljani smatraju našu bosansku temu i priču bitnom, više nego mi sami.

Završila sam dva scenarija, jedan za „Amazon“, jedan za „Warner Bros.“ za druge reditelje, a pripremam režiju američkog projekta o kojem još ne smijem govoriti. Projekt je visokobudžetni, s velikim zvijezdama, pa ćemo vidjeti da li će se desiti, jer pokušavam održati i svoj integritet i zadovoljiti uslove Holivuda. Vidjela sam fantastične, a i mračne strane te industrije, ali nigdje nisam srela takve profesionalce kao u Holivudu. Fascinantna je njihova radost bavljenja filmom. Za njih je to igra, uživanje, ali i teški rad te borba na život i smrt. Moja agentica je i agentica Sama Mendeza (Mandez), Toma Kruza (Cruise), Madone (Madonna), koja mi otvara nove perspektive.

Ove jeseni organizirat ćemo premijeru filma „Blum“, o genijalnom Emeriku Blumu, uspješnom socijalističkom preduzeću „Energoinvest“ i vremenu koje je voljelo i cijenilo profesionalce i ljude. Želimo ga pokazati, posebno mladim ljudima, jer smo na testnoj projekciji vidjeli koliko su gladni ovakvog sadržaja koji govori o jednoj drugačijoj, uspješnoj, vrhunskoj BiH. Želim da svaka mlada osoba u BiH sazna za Bluma, čovjeka koji je stvarao savremenu BiH. Blum nas je oplemenio i dao nam energiju da još više vjerujemo da BiH ima budućnost. Da slijedimo njegove smjernice u radu, mogli bismo postići nevjerovatno dobre stvari.

Univerzalno i ljudsko

„Znam kako dišeš“ je prikazana kao jedna od dvije serije na Venecija Film Festivalu u oficijelnom programu. Kakvo je to iskustvo?

- Bili smo izuzetno sretni da, među takvom konkurencijom, u koju su uložene stotine miliona dolara, naša serija bude jedna od dvije najbolje. Kada radite svoju lokalnu priču, nikada ne znate da li će ona nešto značiti nekome ko živi u drugim sredinama. Uspjeli smo, dakle, iskomunicirati ono univerzalno ljudsko s čime su se ljudi mogli povezati.

Nema identiteta bez kulture

Postoji mišljenje da nama, u ovako siromašnoj zemlji, film i ne treba?

- BiH ne može imati svoj identitet bez kulture. Naravno da se može živjeti i bez „Quo vadis, Aida?“. Ali onda će postojati samo „Dara iz Jasenovca“. Može i bez „Ničije zemlje“ - imate onda „Nož“ i „Južni vetar“. Može i bez „Grbavice“, i „Oca na službenom putu“, i bez „Valter brani Sarajevo“... Bez svega možete, ali ko ste onda? Koje su vaše vrijednosti? Šta je naše društvo? Postajete teritorija tuđih narativa. Možda sam radikalna, ali mislim da svaki čovjek koji govori da BiH film ne treba, radi za tuđe službe ili je jednostavno glupak. Žao mi je što ovako grubo govorim, ali nakon 20 godina konstantne borbe da se političarima objasni važnost filma, iscrpljene su sve pristojne riječi koje smo mogli koristiti. Zašto Francuska, Španija, Njemačka, EU toliko ulažu u kinematografiju?

Odbijenica za seriju o opsadi Sarajeva

U drugim zemljama uspjeh se nagrađuje...

- A kod nas se kažnjava. Na sastanku Udruženja s premijerom FBiH dali smo zakon koji je trebalo doraditi i staviti u proceduru i objasnili proces stvaranja audio-vizuelnog centra. Ništa se nije desilo. Napravili smo još jedan sastanak. Pred većom grupom ljudi, iz dva filmska udruženja, premijer Nikšić je rekao da će se povećati sredstva. Ali od tog trenutka je sve stalo. I tako već godinu. „Znam kako dišeš“ nije nastavljena, dobili smo odbijenicu od „BH Telecoma“ za seriju o opsadi Sarajeva, a mjesecima čekamo odgovor za novi film... Evo i sada, kada smo poslali ovo otvoreno pismo, niko iz Vlade nas nije pozvao da se sastanemo da razgovaramo.