Nikolinu Pišek odnedavno gledamo na RTL-u kao voditeljicu hrvatske verzije šoua “Masked Singer”.

Nikolina za “Avaz” otkriva kako se osjeća povodom novog izazova, ali prvi put govori o detaljima koje javnost dosad nije čula, o životu u tabloidima, privatnoj buri koja je iza nje, smrti supruga Vidoja Ristovića, te odgoju kćerki koje su joj, kako priznaje, najveći motiv.

Zona komfora

-“Masked Singer” je krenuo, to je voditeljska uloga u šou koji ide uživo, u neuobičajenom formatu. Našla sam se u situaciji koja je izvan moje zone komfora, ali na dobar način. 

Na neki način ste se vratili kući u Zagreb, jeste se  aproksimativno vratili i sebi?

- Ja sam uvijek bila ja i vrlo načisto sa sobom. Jesam se malo pogubila u toj nekoj zoni komfora, ali to bi zapravo brak i trebao biti, da rasporediš zajedničke obaveze i dužnosti na dvije osobe. Zapravo je to bio period života u kojem sam se osjećala najugodnije i najkomfornije jer sam zapravo čitav život na neki način sama odgajala djecu i nisam imala benefit koji imaju ljudi u braku i ovo mi je bilo na neki način fantastično, užasno sam željela imati obitelj, mir, neki smisao, toplo gnijezdo i utočište i onda je sve to nestalo u sekundi. Ako ćemo tako, onda je to povratak sebi, ali ja nisam nikada otišla iz Zagreba.

Je li Vaš sada pokojni suprug Vidoje volio Zagreb?

- Ja sam Zagreb doživljavala kao svoju mirnu luku i moj suprug je to prihvatio na isti način. Zapravo smo radili na tome da se u Zagrebu skućimo i da ovdje živimo. On je bio u postupku dobivanja državljanstva i to je trebao biti neki naš mir, ali eto, nažalost, do njega nikad nije došlo.

Šta biste danas poručili onoj Nikolini koja je vodila emisiju „Shpitzza“ na HTV-u?

- Jao, štošta. Rasplakat ću se! Ne znam, ta Nikolina je bila prepuna ideala, naivna i svašta nešto. Vidim to sada u svojoj starijoj kćeri i pokušavam joj na nježan način objasniti, da ne rasturim njezine ideale, da život baš i nije šareno mjesto s dugama i jednorozima, nego da svakakve nemani vrebaju iza ugla. Ne želim rasturiti njezine iluzije jer se sjećam koliko sam se ja dobro osjećala u svojim tako da... Svašta bih promijenila i mnoge stvari bih uradila drugačije da sam s ovim znanjem i iskustvom u onoj poziciji.  

Sakupljam ostatke

Iza Vas je buran period, živjeli ste neko vrijeme u tabloidima. Jeste danas uspjeli da se reintegrirate?

- Živjela sam taj neki tabloidni život, doduše ne svojom voljom. Nisam govorila o sebi, drugi su pričali o meni stvari koje su neistinite, stvari koje su jako grozne i inkriminirajuće. Niko nije razmišljao o mojoj boli, mom djetetu i da, taj period je grozan. Mislim da nakon tog šoka dolazi afteršok koji je još gori od šoka samog. Dok ne sagledaš svoju situaciju, nisi je u potpunosti niti svjestan, a nisu mi ni dali da je sagledam. Nekako sakupljam te ostatke onoga što je nekad bio moj život i pokušavam ih složiti u smislenu cjelinu i sve to radim u najboljoj volji i želji da mlađoj kćeri koja je u potpunosti ostala bez oca i porodice u Beogradu, gdje ona nema više nikoga - naglašavam nikoga, i bez uspomena, svog doma, svega što nam je uskraćeno i još uvijek je. Ja sam u šoku da to zakon dopušta i dalje i u šoku sam da se mene i moje dijete pokušava izbrisati kao da deset godina tamo nismo bili prisutni, kao da nikada nismo postojale. Samo se nadam i želim da ona bude dobro i jednog dana kada to ispunim, onda mislim da će moja misija biti ispunjena.

Plašite li se ponekad pogotovo zbog mlađe kćerke tog površnog svijeta kojim ovo društvo ima tendenciju da ide?

- Naravno da se bojim, danas se sve uzima olako, danas je sve vrlo površno, sve izgleda vrlo lako i dostupno, a zapravo je teže dostupno no ikada. Moraju postojati jing i jang, prihvaćanje da za dobre stvari u životu moraš uložiti napor i trud i da postoje možda neki ljudi kojima je dato da bez muke dolaze do nekih rezultata, ali ih je jako malo i jako se bojim zapravo ovog društva, što je posebno izraženo u Srbiji u kojoj postoji velika glorifikacija kriminala, ljudi koji su s one strane zakona, koji se bave prostitucijom. Ljudi bez ikakvih moralnih skrupula, a koje se eufemizirano zove mangupima i dečkima s beogradskog asfalta, žestokim momcima i nekako vidim da tamo postoji tendencija i mišljenje da je to dobro i poželjno, da je to poželjan način ponašanja. Mene to užasno plaši, to nije svijet u kojem bih željela obitavati i nije svijet u kojem bih željela da se kreće moje dijete. Nekako za nju želim bolju budućnost i zapravo sam sretna što sam iz tih okolnosti izmaknula. 

Živimo u najcrnjem patrijarhatu

Prema Vašem mišljenju, koliko je danas teško sačuvati sebe?

- Jako je teško sačuvati autentičnost jer društvo pred nas postavlja zahtjeve koji su, pogotovo pred žene koje moraju ispunjavati milion uloga, u svakoj biti fantastične, pritom živimo u najcrnjem patrijarhatu koji se gura ispod tepiha pod egidom: “Eto, ravnopravni smo, isti smo. A nismo”. Bolji smo nego prije, ali nismo ravnopravni i još dugo nećemo biti. Moraš biti lijepa, ali ne previše lijepa jer ako si previše lijepa, onda to može graničiti s vulgarnošću. I tako, milion kontradiktornih inputa koje moraš ispunjavati i biti u njima užasno dobar.

Dogodilo se nešto strašno

Koliko su Vam kćerke povod da se i dalje borite?

- One su najveći povod, najveći. One su zapravo motiv i shvaćam da sam posebno maloj Uni ja neko iz koga ona reflektira svoje emocije, ako sam ja dobro, onda je i ona. Koliko god ja ne bila dobro, pokušavam na neki način stvoriti tu iluziju da se ona osjeća sigurno. Vidim da strahovi postoje i to je nešto što me jako muči i čega se bojim i pokušavam ih na neki način anulirati i smanjiti na najmanju moguću mjeru. Njoj je potpuno jasno da se dogodilo nešto strašno, što je normalnoj osobi jako teško objasniti. Bez obzira na to što je rečeno i napisano, imam prilično dobro dokumentirano sve kako je izgledalo i koliko su stravične uloge odigrale osobe iz njene najuže porodice i jednog dana kada bude dovoljno zrela, morat će se suočiti s tim. To je strašno, ali je tako. Možda bolje da takve utjecaje koje smo i Vidoje i ja instinktivno osjećali i zato selili za Zagreb, da toga ona nema blizu sebe.