Rori Kenedi (Rory Kennedy), rediteljica nominirana za Oskara i dobitnica Emi nagrade za ostvarenje “Posljednji dan Vijetnama”, režirala je novi dokumentarac “Iznad i još dalje: NASA-ino putovanje u budućnost”.
Era uzbuđenja
Ovo filmsko ostvarenje bit će 14. oktobra premijerno prikazano na kanalu “Discovery”, a nastalo je u povodu NASA-ine 60. godišnjice. Film pokriva tih šest decenija - od prvog slijetanja na Mjesec do posljednjeg rovera na Marsu.
Rori je i bratična Džona F. Kenedija (John F. Kennedy), bivšeg i jednog od najznačajnijih američkih predsjednika. Rediteljica je u ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz” govorila o procesu stvaranja dokumentarca, svojim iskustvima, ali i o utjecaju Džona Kenedija na nju.
Kako su ljudi zamišljali kosmos prije ere NASA-e?
- Prilično je uzbudljivo razmišljati o svemu što smo naučili u ovih 60 godina. Mislim da je dobro sjetiti se gdje smo bili prije 60 godina, prije nego što je NASA zaista bila dio naših napora da razumijemo i istražujemo svemir. Prije NASA-e, nismo imali raketne brodove koji su mogli ići u i izvan naše atmosfere, nikad nismo poslali čovjeka u svemir. To je počelo sa programom “Apollo”. Mislim da je sve što smo zaista znali o svemiru, bilo samo ono sa zadnje strane teleskopa ovdje, sa Zemlje. I znanje o našem solarnom sistemu bilo je dosta ograničeno, kao i ono o galaksiji i univerzumu. Tokom ovih posljednjih šest decenija, imali smo mnogo otkrića, koja su poprilično uzbudljiva.
Zašto mislite da je važno da se ta priča sada ispriča? Koji je značaj 60. godišnjice?
- Mislim da je NASA učinila mnogo za naše razumijevanje nekih osnovnih pitanja koja smo postavljali kao ljudska bića. Odakle dolazimo, jesmo li sami, šta će biti s nama... A količina znanja koju nam je pružila ova institucija, mislim da je veća od bilo koje institucije u historiji. Tako da sada, kada se bliži 60. godišnjica, čini se da je pravo vrijeme da se osvrnemo i razmislimo o tim dostignućima i znanju. Mislim da sam prvenstveno bila zainteresirana za ovu temu, osim toga što je godišnjica, naravno, zbog mog strica Džona F. Kenedija i njegovog liderstva da nas odvede na Mjesec, kao i njegovog izuzetnog govora na “Rice Universityju” 1962. godine, koji je, prema mom mišljenju, jedan od njegovih najboljih govora. Njegovo vodstvo bilo je neophodno, posebno u to vrijeme, kad još nismo poslali čovjeka u svemir, kad nismo imali sposobnost raketnog broda, kad su ulozi bili veoma visoki. Vizija, koja je bila veoma čudnovata, da možemo doći do Mjeseca u toku decenije, ali smo uspjeli ostvariti taj cilj. Ali, ja sam odrasla u toj eri uzbuđenja zbog odlaska na Mjesec. Mislim da mlađe generacije to nisu iskusile, zbog čega je ovo veoma zabavno za mene. Čini se pravovremenim podijeliti neka od NASA-inih dostignuća.
Pretpostavljam da ste morali proći kroz decenije snimaka. Kako ste odlučili šta odbaciti i koliko dugo je taj proces trajao?
- To je bio značajan dio za mene, to vrijeme provedeno u arhivi, zato što sam jako željela napraviti film koji će približiti izvanredna NASA-ina dostignuća. Bilo je mnogo zapanjujućih snimaka i slika koje su izašle iz NASA-e tokom svih ovih godina, jednostavno sam dala prioritet arhivi u ovom filmskom nastupu. Jedan od izazova bio je taj što u Americi NASA ima deset različitih lokacija. Ali je i bio zabavan lov istraživati sve te nevjerovatne slike i spajati ih zajedno.
Zašto ste odlučili pristupiti priči o NASA-i s ličnog stanovišta? I koliko je bio značajan Džon F. Kenedi kako agenciji, tako i Vama?
- Kad sam se tek prijavila za ovaj projekt, nisam namjeravala pristupiti mu tako lično. Ali, nakon što sam uskočila u materijal, osjetila sam da je to najbolji način da se ispriča ova priča i zato što je govor Džona F. Kenedija bio toliko značajan u naporima da se dođe do Mjeseca, to je bio izvanredan trenutak. Kao rediteljica, volim imati transparentan odnos sa publikom. Osjetila sam da je važno postaviti sebe kao bratičnu Džona Kenedija, tako da se nije nalazilo samo kao objektivna tačka gledišta.
Izradili ste dokumentarce o nekim od najvažnijih svjetskih problema, kao što su siromaštvo ili pitanje ljudskih prava. Svi su oni postigli uspjeh. Postoji li tajna tog uspjeha?
- Tajni napitak. Ne znam baš da postoji tajna tog uspjeha. Sretna sam što pravim dokumentarce. Volim stvarati filmove i volim podijeliti stvarne priče s ljudima, kao i utjecaj koji mogu imati u otvaranju misli i srca. Mislim da svaki film koji sam napravila, ima nove izazove i teškoće. U svakom filmu koji radim, u jednom momentu pomislim: “O, moj Bože, ovo je katastrofa. Šta sam mislila? Nisam smjela napraviti ovo.” Ali, priča se nekako probije. Veoma sam zadovoljna dosadašnjim radom, i filmovima i pričama koje sam mogla ispričati i podijeliti s drugima.
Jeste li se ikada suočili s teorijom zavjere o tome da se slijetanje na Mjesec, ustvari, snimalo u jednom holivudskom podrumu?
- Suočavala sam se s tim teorijama svako malo i ono što imam reći o tome je da nije istina.
Jeste li bili u bekstejdžu NASA-e, kako ste se osjećali?
- Pa, volim razgovarati s astronautima koji su bili u svemiru, jer mislim da su zaista cool. I da čujem o eksploziji i napuštanju naše atmosfere, kao i o viđenju Zemlje iz njihove perspektive, kao malu loptu u velikom prostoru, i utjecaju koji je to imalo na njih. To je stvarno izuzetno iskustvo. Njihov strah da cirkulišu svoje emocije, kao i duboku ljubav i povezanost s ovom planetom... to je ono što sam voljela najviše. Bila sam u mnogo svemirskih stanica i NASA-inih centara i sjedišta... A onda odem na mjesto poput “Johnson Space Centera”, gdje imaju bazen gdje se astronauti pripremaju. Vidjeti njih u ronilačkim odijelima i kako stoje u vodi šest, sedam ili osam sati na dan i kako treniraju svemirski hod... sve je to veoma impresivno. Tako da je bilo zabavno gledati sve to iz te perspektive i iza kulisa.
Naše mjesto
Jeste li imali priliku iskusiti neke od tih priprema, poput antigravitacije? Biste li voljeli otići u svemir?
- Radila sam neke cool stvari. Ulazila sam u neke svemirske brodove koji nisu bili aktivni, ali su bili prave svemirske letjelice. Išla sam i u bazen. Biti svjedok tog iskustva je nešto nevjerovatno. A odlazak u svemir... mislim da me niko ne želi u svemirskom brodu na putu za Mars. Nisam ljubitelj visine, malo sam klaustrofobična. Mislim da mi je bolje praviti dokumentarce o drugima. Željela bih otići u svemir, ali i ne bih voljela otići.
Šta Vi mislite za koga je, ustvari, ovaj film?
- Mislim da je za sve ljude na Zemlji. Ovaj film nam pomaže da shvatimo našu planetu i naše mjesto u univerzumu. Istovremeno se nadam da je zabavan, a pričanje priče pomaže nam da shvatimo šta se dešava sa Zemljom i šta mi, ljudi, možemo učiniti da je zaštitimo.
Biti strastven
Kako birate svoje projekte? Kako ste odlučili da budete rediteljica?
- Pa, ne mogu baš reći da ima logike u mojim izborima filmova, osim da su svi od velikog interesa za mene. Teško je napraviti film, posebno dokumentarac. Zahtijeva mnogo vremena, a za ovaj je bilo potrebno dvije godine. Imam malu djecu i nekad moram napraviti odluku da ih ostavim i odem raditi ovaj posao. To radim zbog širokog spektra razloga, ali se, zaista, moram osjećati strastveno i uzbuđeno zbog toga. Izabrala sam da radim ovo zato što volim pričanje priča i mislim da mogu ostvariti neki utjecaj.
Heroji iz djetinjstva
Sjećate li se nekih najranijih uspomena i gdje počinje Vaše interesiranje za NASA-u?
- Rođena sam 1968. godine. Ne sjećam se slijetanja na Mjesec, a misije “Apollo” bile su već na putu dok ja nisam stekla svijest o svemu tome. Ali sam odrastala nakon toga i imala sam čast i privilegiju da budem okružena ljudima kao što je Džon Glen (John Glenn), koji je bio dobar prijatelj sa mojom porodicom i koji je bio prvi Amerikanac koji je obletio Zemlju. Ti su ljudi bili heroji u mom djetinjstvu. Imala sam veliko divljenje prema stricu Džonu i njegovoj viziji i vodstvu da nas dovede na Mjesec, kao i prema svemu onome što je bilo potrebno za to. Osjećala sam da je NASA bila veliki dio mog djetinjstva i oduvijek sam imala veliko divljenje prema toj instituciji.
Kamere u telefonima
Šta je bilo najimpresivnije što ste otkrili tokom istraživanja za ovaj dokumentarac?
- Rekla bih da sam tokom ovog procesa naučila mnogo i da sada imam veće razumijevanje i zahvalnost prema NASA-i i svemu onome što smo naučili, a što je nevidljivo oku. Mislim da postoji mnogo znanja, informacija i tehnologija koje koristimo. Recimo mobilni telefoni. Male kamere u njima imamo zahvaljujući NASA-i i njihovoj potrebi da naprave manje kamere i nastave dokumentirati šta se sve dešava u svemiru. Ali, ipak, za mene je najzanimljivije otkriće o klimatskim promjenama i šta radimo korištenjem ugljika. I to što mi, kao ljudska bića, radimo ovoj planeti i dugoročne posljedice toga.
