Adin Pinjo je po struci profesor informatike, ali nikad se nije bavio tim poslom. Još u srednjoj školi je ušao u svijet digitalnog marketinga i web-dizajna, a time se bavi i danas. Ima svoj mali obrt od kojeg živi, ali, kada se odlučio na ovaj projekt, našao je još jedan posao koji bi mu pomogao da kupi kombi. Pinjo je za „Avaz“ ispričao kako je tekla njegova avantura.

Lepeza interesa

- Odrastao sam u travničkoj gorskoj službi, tako da sam oduvijek imao usađen avanturistički duh i široku lepezu interesa. Bavio sam se raznoraznim sportovima, a, između ostalog, nakon srednje sam napravio pauzu od godinu, u toku kojeg sam se počeo baviti paraglajdingom, a zatim i slacklineom (hodanje po traci između dvije zgrade, op. a.) - započeo je svoju priču Pinjo.

Dodaje da je kroz taj svoj avanturizam imao priliku da dovede mlade iz Evrope i organizira događaje koji su uključivali demonstraciju tih sportova, a istovremeno da mladima i djeci u Travniku, pa i šire, pruži priliku da probaju nešto novo.

- Kroz druženje s drugima primijetio sam da mnogi putuju i žive u svojim kombijima, pa sam pomislio zašto i sam ne bih pokušao isto. Inače se bavim fotografijom, prirode i sportova, i uvijek sam imao želju da bolje upoznam BiH. Tako je nastala moja stranica outdoor.ba i cilj mi je bio da ljudima otkrijem lokacije i pokažem kako doći do njih, gdje se mogu parkirati i druge cake. To je moj projekt iz strasti koji finansiram iz svog džepa - kazao je Pinjo.

Također je naveo da je početkom pandemije dosta njegovih prijatelja u tom momentu već otišlo u Njemačku, a on je ostao u Travniku i tada odlučio da svoju ideju pretvori u stvarnost. Nakon što je našao dodatni posao, svu zaradu je usmjerio na štednju za kombi.

Sati istraživanja

- Da se razumijemo, ja o autima ništa nisam znao, jer sam kao planinar odbijao da vozim, više sam volio da pješačim. Tako da je kupovina kombija bila avantura jer nisam znao šta da tražim, ali toliko oglasa sam pregledao da sam ih na koncu znao sve napamet. Sasvim slučajno sam naišao na jedan oglas gdje je prodavač upravo objavio oglas, a ja sam već kroz 15 minuta bio na njegovoj adresi, pazario i započeo svoju avanturu - objasnio je Pinjo.

Onda je krenula kompletna konverzija o kojoj, kako kaže, ništa nije znao. Učio je iz obilja videa na internetu, pretežno stranih, te proveo sate istražujući. Najveći problem je bio, ističe, naziv materijala koji pod tim imenom kod nas ne postoje.

- Važna stvar koju sam naučio jeste da tražim i slušam stručnjake, jer improvizacija u ovom procesu nije dobro rješenje, pogotovo kad su u pitanju osjetljive stvari poput struje, koju sam zbog greški u koracima morao raditi više puta. Konverzija je trajala oko godinu i po i, naravno, nikad neće biti gotovo jer uvijek ima nekih naknadnih radova i popravki - kazao je Pinjo.

Napomenuo je da je jako zahtjevno bilo naći sve potrebne dijelove te je nerijetko naručivao na adrese prijateljima i familiji u inozemstvu, organizirao prevoze do Travnika, pa je i to utjecalo da se projekt oduži na godinu i po. Dodao je da je u ovom procesu naučio i obrađivati drvo, sklapati namještaj, kao i ostale finese koje su bile dio procesa konverzije.

 Proces učenja

- Snalazio sam se kako sam mogao, lutao po oglasima, drugim gradovima, sakupljao dio po dio i učio mnogo kroz cijeli proces i to je zapravo najvrednije što sam izvukao iz tog iskustva, kao i da je jako važno samo početi, a s vremenom se sve stvari slože. Ne treba se plašiti mogućnosti greške i eventualno nekog gubitka sredstava, jer, na koncu, ako želite nešto uraditi, morate se odvažiti i krenuti - zaključio je Pinjo.