Bolonja je najveći i, ujedno, glavni grad italijanske regije Emilija-Romanja. Sedmi je grad u Italiji prema broju stanovnika i lociran je u srcu metropolitanskog područja u kojem živi skoro milion stanovnika. Važan je kulturni i umjetnički centar, a značaj grada se, u tom smislu, može pripisati homogenoj mješavini spomenika i arhitektonskih građevina.  

Ludi vozači

Za Bolonju se kaže da je crvena, pametna i masna. Crvena zato što su fasade historijskog dijela pravljene od cigle, pametna, jer se u Bolonji nalazi najstariji univerzitet zapadnog svijeta, i masna, jer je hrana odlična! 

Krenimo redom.

Centralni, odnosno stari dio grada, sav je u crveno-narandžastom tonu. Zgrade su pravljene od cigle, a i dan-danas su zadržale izvorni izgled. Tu je pokoja žuta zgrada, ali plava, zelena ili staklena fasada nipošto ne smije biti u centru grada. Neke su i renovirane, ali je tamošnja vlast striktno naglasila da se ne smije mijenjati ništa. Šare, dezeni i detalji na fasadama su fascinantni.

Kako se ne bi odstupalo od boja, zakonska je obaveza, ukoliko se planira na prozore postavljati drvena (nisu dozvoljene metalne) ograda, zavjese ili žaluzine, one moraju biti bordo boje.

U centru grada nema asfalta. Ulice su kamene. Interesantno je da je tokom dana dozvoljen saobraćaj za sve, ali poslije 20 sati centrom grada mogu voziti samo gradski saobraćaj, motociklisti i biciklisti. Automobili imaju strogu zabranu, a onoga ko prekrši pravilo, očekuje pozamašna kazna.

Ako ste mislili da mi vozimo ludo, divlje i bez pravila, onda se u Italiji nećete snaći. U centru je mirnije, sporije, ali kad se krene izvan grada, nastaje opći haos. Iako imate prednost, uvijek morate voditi računa o motociklistima, kojih ima zaista mnogo. Oni baš i ne obraćaju pažnju na ostale vozače, smatraju da imaju najveću prednost na cestama. Skrenu lijevo, skrenu desno, mi kočimo i čudimo se kako ulijeću. Ali, to je dio Bolonje, ko ne zna, navići će se. Istina, žmigavce svi daju, i to mnogo ranije nego Balkanci, pa valjda zbog toga nema nesreća.

Pijaca Kvadrilatero

Trg Mađore centar je historijskog dijela grada. Turisti mogu samo da uzdišu koliko su građevine oko fontane Neptun lijepe i da sa slatkom mukom odaberu u kojem će kafiću popiti kafu. Nigdje u gradu nije dozvoljeno pušenje u kafićima, pa čak ni električne cigarete. Zakon ne da. Interesantno je da su bašte prepune, iako su vani minus dva stepena. Nisu to samo pušači, ima i onih koji ne puše. Isto tako, nije bitno da li je podne ili 22 sata, bašte su krcate. Kod njih, izgleda, nema zime. 

Baziliku svetog Petronija iz 1393. godine vrijedi vidjeti, a crkva spada među najveće na svijetu. Također, doći u Bolonju, a ne posjetiti pijacu Kvadrilatero, prava je šteta. To je jedno od najznačajnijih obilježja grada, jer se na ovom mjestu prodaju delikatese ovog kraja, poput parmezana, mortadela i tortelina. Nalazi se u uskim popločanim ulicama, a ovdje može i da se doručkuje.

Hrana u restoranima je preukusna, ali što bi Balkanac rekao: “Ovo porcija? Pa, ne mogu se ja od ovoga najesti.” Istina, porcije su male, ali se, zato, jede u sljedovima, predjelo, jelo, glavno jelo, pa desert, i obavezna je flaša vina, i to pravog italijanskog.

Mnogi konobari ne žele pričati engleski jezik pa, ukoliko ne znate italijanski, preporučuje se korištenje Google Translatea da vam se ne bi desilo što i meni. Primjer, naručila sam desert, prepoznala sam samo riječ “malima” ,i misleći da se radi od kolaču, dobila sam šaku ovog voća. A cijena, 10 eura. Mnogo za naš standard.

Najljepši pogled na grad dobivaju samo hrabri, koji se popnu na vrh tornja Asinjeli. Ova dva tornja obilježje su Bolonje, a prema legendi, svaki student koji se popne - neće završiti fakultet.

666 lukova

Grad je pun prestižnih kulturnih, ekonomskih i političkih institucija, a i jedan je od najimpresivnijih sajmišnih okruga u Evropi. Godine 2000. proglašen je za evropsku prijestonicu kulture, a 2006. i za UNESCO-ov grad muzike.

Do svetišta Madone di San Luka stiže se ispod 666 lukova portika koji štite građane od kiše. Također, odatle se najbolje gledaju gradske parade i manifestacije. Ispod portika može da se hoda čak 40 kilometara, a najstariji su iz 11. stoljeća.

Pažljiv šetač primijetit će srednjovjekovne, gotske, renesansne ili ukrase iz 19. stoljeća. Svetište se nalazi na vrhu brda, odakle se pruža i prelijep pogled na grad.

U Bolonji se nalazi najstariji univerzitet, iz 1088. godine, pa ga obavezno treba posjetiti. Najzanimljiviji je Teatro anatomiko, gdje su studenti medicine radili autopsije. Sjedišta u amfiteatru su veoma neudobna - da bi spriječili studente da drijemaju.

Restorani na krovovima zgrada

U Bolonji su izmislili mortadelu, parmezan, sirće balzamiko i špagete bolonjez, koje treba probati u nekoj od tratorija. Mnogi restorani se nalaze na krovovima zgrada pa zbog pogleda vrijedi platiti više. I sladoled je odličan.

Veliki prozori – veliki porezi

S lijeve strane Bazilike nalazi se kompleks zgrada koji su se pridružili moćnoj srednjovjekovnoj obitelji Isolani. Interesantno je da, kad se pogledaju zgrade, prvo što se primijeti su prozori. Vidi se da su prije bili mnogo veći pa su vlasnici zatvarali prozore pa probijali nove, manje, pa nekad poslije od tih manjih pravili veće, pa opet smanjivali... Uglavnom, dosta neuredno izgleda fasada. Kad sam pitala zašto su to radlili, rekli su mi da ovdje vrijedi pravilo: “Veliki prozori – veliki porezi!”