Virus pseće kuge vjerovatno je poznat većini vlasnika pasa, ali vjerovatno na prvu ne bi znali opisati simptome i manifestaciju ovog oboljenja.

Ozbiljne posljedice

Čak i veliki broj veterinara ne susreće se sa psima oboljelim od ove bolesti i o njoj čita uglavnom u udžbenicima. Ova praksa je u velikoj mjeri takva zahvaljujući činjenici da je broj oboljelih pasa dramatično opao od pojave vakcinacije protiv kuge.

Iako se ne viđa često, treba znati sve o ovom oboljenju i ozbiljnim posljedicama koje izaziva.

Izbijanje virusa pseće kuge može brzo iskorijeniti čitavu populaciju pasa koja nije vakcinisana.

O tome svjedoči primjer epidemije koja se dogodila na Grenlandu kasnih 80-ih godina prošlog vijeka, ona je imala visoku stopu mortaliteta, sa oko 80 posto pogođenih pasa za zaprege, piše Dogzone.

Virusno oboljenje

Pseća kuga je virusno oboljenje koje se prenosi na mnoge vrste životinja, uključujući pripitomljene pse, i ima visoku stopu smrtnosti. To je jednolančani RNK virus iz porodice Paramyxoviridae (ista porodica u kojoj se nalazi virus odgovoran za morbile kod ljudi).

Ovaj virus utiče na gastrointestinalni trakt, respiratorni trakt i centralni nervni sistem, a mnoge oboljele životinje će razviti značajne sekundarne bakterijske infekcije koje pogoršavaju prognozu.

Historija kuge

Prvi prijavljeni slučaj virusa pseće kuge u Evropi bio je krajem 18. vijeka. Iako su vakcine prvi put razvijene 20-ih godina prošlog vijeka, tek 50-ih godina postale su komercijalno dostupne široj javnosti i populaciji kućnih ljubimaca. 

U prošlosti se malo šta moglo učiniti kada je u pitanju virus kuge, a kako se ova bolest ne liječi, ona je svake godine odnosila hiljade psećih života. Kad je uveden program obavezne vakcinacije pasa od ove bolesti, mnogi životi su spaseni, pa danas pas rijetko oboli od kuge.

Za razliku od mnogih drugih bolesti pasa, virus kuge se može proširiti na divlje životinje iz porodice pasa, kao i na nepripitomljene pse, uključujući lisice, kojote, velike mačke (lavove), rakune. 

Historijski gledano, ovo je činilo bolest teškom za kontrolu, jer kad dođe do epidemije u lokalnoj populaciji divljih životinja, svi nevakcinisani psi koji žive u blizini su izloženi riziku.

Simptomi kuge

Ozbiljnost znakova pseće kuge je promjenljiva pa dok će neki oboljeli imati blage simptome infekcije gornjih disajnih puteva, drugi će se ozbiljno razboljeti. 

Pojedinci pseću kugu zovu "bolešću tvrdih jastučića" zbog karakterističnih lezija koje se javljaju na šapama što rezultira stvrdnutom, odnosno zadebljalom kožom (hiperkeratoza). Od ostalih simptoma javljaju se: iscjedak iz očiju i nosa, kašalj, groznica, povraćanje, smanjen apetit, neurološki problemi (tremor, napadi itd), paraliza. 

Psi obično imaju blage simptome koji se s vremenom pogoršavaju, a neurološki simptomi postaju očigledni pred kraj bolesti, iako se ne razvijaju kod svakog oboljelog.

Prenos kuge

Pseća kuga je zarazna bolest i širi se kapljicama vazduhom, tjelesnim tečnostima, uključujući sluz, urin i izmet. Psi se najčešće zaraze direktnim kontaktom, odnosno kašljanjem, ali i od drugih životinja. 

Mogući su i drugi načini prenosa, transfuzijom krvi (iako je to veoma rjetko) i preko placente zaražene majke na štence.

Psi koji nisu vakcinisani protiv ove bolesti su u najvećem riziku, posebno mladi psi uzrasta od tri do šest mjeseci, kao i štenci nevakcinisanih majki.

Dijagnosticiranje kuge

Ponekad je veoma teško postaviti konačnu dijagnozu kuge i iako veterinar može posumnjati na bolest kada se pojavi životinja sa tipičnim znacima, to se ne može lako potvrditi. Iako su dostupni testovi krvi, oni mogu dati i lažne i lažne pozitivne rezultate, tako da nisu pouzdani. 

Ipak, postavljanje dijagnoze pseće kuge je važno, jer svaku zaraženu životinju treba odmah izolirati kako bi se spriječilo širenje bolesti. Da bismo bili bezbjedni, svaku životinju za koju se posumnja da ima kugu treba izolovati i uvesti karantinske procedure sve dok se ne dokaže suprotno.

Liječenje ove bolesti

Nažalost, ne postoji poseban tretman za liječenje pseće kuge. Psi se intenzivno njeguju dok njihov imuni sistem pokušava da se izbori sa infekcijom. Oboljela životinja će biti hospitalizirana i dobit će intravenozne tečnosti kako bi se spriječila dehidracija, kao i lijekove protiv mučnine i antibiotike za liječenje sekundarnih infekcija.

Prognoza izlječenja 

Prognoza za oboljele od virusa kuge zavisi od soja virusa kome su izloženi, starosti životinje, njenog zdravlja i sposobnosti da pokažu jak imuni odgovor. 

Nažalost, oko polovine zaraženih životinja ugine, a statistika je još lošija kad su u pitanju štenci. Čak i oni koji prežive početnu virusnu infekciju kasnije mogu patiti od ozbiljnih zdravstvenih problema.

Psi koji se uspješno izbore sa početnom infekcijom, mogu imati hronično zadebljane jastučiće šapa i zadebljalu njušku, kao i hipoplaziju gleđi (posebno ako su se inficirali u ranom uzrastu). Preživjeli psi mogu da razviju značajne neurološke probleme nekoliko sedmica do mjeseci nakon obolijevanja. Ovi simptomi uključuju drhtanje, otežano hodanje i napade. Oštećenje nervnog sistema je trajno i može značajno utjecati na kvalitet života psa. Kod nekih pasa ovi neurološki simptomi prijavljivani su nekoliko godina nakon zaražavanja.

Prenos zaraze

Srećom, ljudi ne mogu da obole od pseće kuge i do danas nije bilo prijavljenih slučajeva zaražavanja čovjeka. Iako mnoge divlje životinje mogu biti pogođene kugom, samo mali broj kućnih ljubimaca je u opasnosti. 

Domaće mačke potencijalno mogu da obole od kuge, ali ne pokazuju simptome i lakše se izbore sa bolešću. Tvor je posebno sklon psećoj kugi i unutar ove vrste smrtnost je 100 posto.

Mjere prevencije

Vakcinacija je ključna kada je u pitanju prevencija virusa kuge, kako za psa pojedinca, tako i za njihovu opštu populaciju. Štenci treba da prime vakcine između šest i osam sedmica starosti i savjetuju se ponovljene vakcinacije za održavanje imuniteta. 

Vakcine mogu biti efikasne u slučaju epidemije i ako se smatra da je nevakcinisana životinja bila izložena virusu, trebalo bi da primi vakcinu što prije.

Kontakte sa divljim životinjama koje mogu da budu nosioci infekcije treba ograničiti i pse puštati napolje samo pod nadzorom ili na povodcu, a prostor u kome se kreću treba obezbjediti.