Kod jako male djece čak nije važno je li se igračka izgubila ili se samo izvan dohvata ruke, u drugoj sobi. Reakcija je ista, a suze i očaj teško je umiriti. Novinarka Meri Mekarti (Mary McCarthy) i dr. Kler Krov (Claire Crowe), pedijatrijska klinička psihologinja i članica Psychological Society of Ireland, objasnile su ovaj aspekt roditeljstva, piše 24sata.

Ključna uloga u rastu

Krov naglašava da plišane igračke igraju ključnu ulogu u rastu i razvoju djece.

- Igračke su veliki psihološki fenomen jer pomažu djetetu da prijeđe iz stanja ovisnosti o odgajatelju u samostalnost. Igračka predstavlja djelić roditelja, nešto što može nositi sa sobom i nikada nije zamjenjivo - ističe Krov.

Napomenula je da je taj fenomen prvi put dokumentirao 1950. godine psiholog Donald Vinikot (Winnicott).

- To je sigurna baza, doslovno sigurnosna mreža. Igračka im omogućuje da se lakše odvoje od roditelja prilikom aktivnosti poput odlaska u jaslice. Djeca, kada imaju nešto što ih podsjeća na dom, uz sebe nose osjećaj sigurnosti i to im omogućuje da izgrade samopouzdanje - kaže Krov.

Psihologinja dodaje da bi roditelji trebali usporiti umjesto da djeci stalno nude nove igračke.

Grčevito drži igračku

- Oni ne dolaze u šesti razred s igračkom u ruci. Općenito teže doseći tačku u kojoj su sretni što igračka ostaje kod kuće. Također, mijenja se i njihova privrženost prema igrački tokom vremena - ističe Krov.

Ako se dijete iz vrtića ili od tete čuvalice vraća grčevito držeći igračku, to bi moglo sugerirati da je bilo situacije koje su uznemirile mališana. Psihologinja ističe i kako roditelje ne mora brinuti činjenica da i neka starija djeca ostaju vezana uz drage igračke.

- Istraživanja pokazuju da će jedan od nas četvero ponijeti tu igračku ili dekicu iz djetinjstva sa sobom na fakultet. No, razlog nije isti kao u djetinjstvu. U odrasloj dobi nosimo je zbog sjećanja na prijašnju tačku u životu. Često postoji nervoza oko studija i odlaska u novi grad, novu sredinu, želiš sa sobom ponijeti malo doma - ističe Krov.

Razlika je, rekla je, u tome što većina studenata ne treba nužno igračku da umiri osjećaje, ali ona im je važna uspomena.

Mekarti je dodala da joj je majka, dok je odrastala, često govorila da nema nijednu igračku za koju je bila posebno vezana te se pitala je li sa njom zbog toga sve uredu. Krov joj je odgovorila da nema razloga za zabrinutost jer pretjerana eksponiranost igračkama može odvratiti djecu od njih.

Manje opcija

- Kad djetetu damo 10 različitih plišanih igračaka, drugu dekicu u kolicima, različita dječija kolica za šetnju, drugačiji krevetić, zapravo je sve to previše. Niti jedna stavka ne može postati važna - zaključila je Krov i predložila da dijete ima manje opcija te mogućnost da samostalno bira omiljenu igračku.