Ubistvo Stjepana Đurekovića - afera koja je punih 30 godina nakon događaja dramatično pogoršala odnose Hrvatske i Njemačke, iako su razlozi zahladnjenja odnosa kompleksniji - ozbiljno je istraženo, pa ipak nitko sigurno ne može objasniti cijeli slučaj. U igri je nekoliko opcija, piše Express.hr.

Prema prvoj teoriji, koju zagovaraju njemački istražitelji, Stjepan Đureković je ubijen prema nalogu iz hrvatskog državnog, odnosno partijskog vrha. Nalog je išao od Mike Špiljaka, tadašnjeg predsjednika predsjedništva SFRJ, čijeg je sina Vanju Đureković prozvao zbog privrednog kriminala. Posao je obavila hrvatska Služba državne sigurnosti na čijem je čelu stajao Josip Perković, a važnu je ulogu imao i Zdravko Mustač. 

Prema drugoj teoriji, Đureković je, kao jedan od važnijih direktora Ine, poslovao s Rusima, koje je potkradao - riječ je o tankerima nafte i mnogo novca - pa su u pozadini likvidacije bile ruske službe. Prema trećoj, hrvatska Služba državne sigurnosti - kolokvijalno Udba - nije igrala važniju ulogu u njegovu uklanjanju nego je stvar naručena iz Beograda, od srbijanske Službe. 

Naručitelj je bio Stane Dolanc. Likvidaciju je obavio Đorđe Božović Giška, polukriminalac, Udbin likvidator, koji je i sam ubijen 1991. godine u Gospiću, navodno s leđa. S Giškom su u skupini bili Željko Ražnatović Arkan i Dragan Malešević Tapi, profesionalni ubojice koji su se u stankama osnovne djelatnosti - uglavnom provala, otmica i iznuda - bavili i političkim ubistvima, a zauzvrat dobivali policijsku zaštitu.

Stjepan Đureković nije bio bilo ko. Mladi partizan, rođen u Petrovaradinu 1926. godine, završio je ekonomski fakultet i doktorirao ekonomiju u Beogradu, a onda, preko Osijeka i Inine rafinerije u Sisku, dospio do direktorskog položaja u Ini odakle je imao izravni ulaz u najviša savezna tijela. INA je naime bila najmoćnije poduzeće u državi i na njene je svečanosti dolazio cijeli državni vrh. Ina je davala i premijere, pa je iz nje došao predsjednik hrvatske vlade Petar Fleković. 

Đurekovićev put 

Priča s Đurekovićem u Ini ide u dva smjera. Jedna varijanta kaže kako je Đureković upao u mutne aranžmane s preprodajom nafte, pri čemu je navodno “jamio” gotovo 90 miliona dolara, pa je otkriven i morao pobjeći u Njemačku. 

Druga varijanta kaže kako je Đureković godinama prije emigracije postao žestok kritičar režima, koji se od uvjerena Jugoslavena i komunista transformirao u hrvatskog nacionalista. Kao dobro upućen u sve poslove kompanije, otkrio je velike malverzacije Vanje Špiljaka, sina predsjednika Jugoslavije, Mike Špiljaka, koji je u strahu od sinova uhapšen, skovao plan o likvidaciji nezgodnog svjedoka. 

Kako Udba nije ubijala u zemlji, zaplašili su Đurekovića do te mjere da je uspaničaren pobjegao. U Njemačkoj je, kao i drugi politički emigranti, postao slobodna lovina, a tu su ga, unatoč zaštiti njemačke službe BND, policijske ubice su ga našle i brutalno zatukle u firmi. 

Đureković je naime bio i suradnik njemačke tajne službe - što dodatno komplicira stvar - pa je, kako tvrde neki izvori, Nijemcima dostavio podatke o tajnim skladištima nafte u Jugoslaviji, ali i druge važne vojne i obavještajne podatke. Nakon dolaska u Njemačku, u manje od godinu dana štampao je pet opsežnih knjiga, propagandnog karaktera, među kojima je najvažnija ‘Ja, Josip Broz Tito’. Riječ je, nema nikakve sumnje, o najneobičnijoj knjizi koju je emigracija ikad izdala o Titu. Đurekovićev roman, naime, iznosi - često puta u farsičnom obliku - cijelu enciklopediju političkih, privatnih, obavještajnih i seksualnih tračeva o Josipu Brozu Titu i njegovim najbližim suradnicima, pa je riječ o pravoj erotskoj Ilijadi, u kojoj se eros miješa s tanatosom, a orgije prepliću sa scenama brutalnih masovnih egzekucija.

Autor je tvrdio da je sve istina 

Roman - za koji se autor kune da je istinit, pa bi zbog njega u Jugoslaviji dobio 10 godina tamnice, ako ne i smrtnu kaznu - počinje 1948. godine, u kojoj Tito doživljava presudno iskušenje karijere, sukob sa Staljinom, ali ga to ne sprečava da za večeru naruči “kavijar i pržene jegulje, dopremljene specijalno sa Skadarskog jezera”. 

Aleksandar Ranković organizira šverc cigareta u Njemačku, a od zarade se financiraju jugoslavenske obavještajne službe - no novac se stavlja i u privatne džepove. Na početku romana, gdje se tokovi svijesti isprepleću s autorovim opisima, navodi se kako je Tito od 1945. do 1948. spavao s minimalno 20 žena, ali je trenutačno do ludila zaljubljen u Tinku (operska diva, zlatokosa ljepotica Zinka Kunc).

“Pa i ova moja domaćica Jovanka”, razmišlja Tito, “bolja je od bilo koje tri prethodne supruge. A tek Tinka? Prema Tinki se sve mogu sakriti. Osim toga, Tinka je svjetska dama. Konačno, ja se više ne moram ženiti, ni bilo kojoj ništa od njih obećavati. Bože, da sam se ženio sa svakom sa kojom sam spavao samo posljednje tri godine, do sad sam se trebao ženiti već 20 puta. Ili možda i više...Ko će sve to pobrojati?”. 

U jednoj od sljedećih scena, slijedi opis seksa Tita i Tinke. 

“‘Odmah se svlači’, reče joj (Tito) čim im se usne razdvojiše. ‘Još od sinoć sam se naoštrio ono dok sam te posmatrao na pozornici’. ‘No moramo se žuriti’, uzvraća Tinka. 

‘Danas mogu ostati do jutra sve dok ne trebam poći na probu. Znaš, muž mi je jutro otišao na službeni put i neće ga biti sedam dana’. 

‘Odlično! Ali to ne znači da se ne trebaš odmah svući’, navaljivao je i poče joj otkopčavati haljinu. 

‘Najradije bih ti je poderao, pa da u trenu ostaneš gola’, doda u zanosu... ‘Naopako! Ako to učiniš, kako ću se vratiti kući gola... Skidaj se i ti’, rekla je zatim, i istovremeno zapjevuši ariju iz Traviate, čijoj je premijeri Tito jučer prisustvovao...”

Treba biti jako dobar ždrijebac pa njih sve tri zadovoljiti

Knjiga Titove suradnike prikazuje kao razuzdane seksualne rekordere, dok Edvarda Kardelja prikazuje kao aseksualna knjiškog moljca. 

“‘Mislim’, reče Tito na sastanku, ‘da trebamo dati riječ drugu Bevcu. Neću reći da je to samo zato što je on čitao i pripremao se dok smo mi pili i pjevali, nego zato što mislim da je on u stvarima doktrine ipak najtemeljitiji...’ 

Dok Kardelj čita knjige i proučava doktrinu, Tito i Ranković orgijaju. 

“Kad su se Tito i Ranković pred večer vratili iz šetnje parkom, zatekli su kako se Ranković i Đilas zabavljaju s cijelim krdom djevojaka. Tito na brzinu ocijeni da ih ima oko četrnaestak. Bila je to baletna trupa iz Ljubljane koju su malo prije dopremili Rankovićevi ljudi specijalnim autobusom. Nakon plesa, Tito počinje zamišljati kakva bi koja bila u krevetu. 

"Ova prva je po meni najbolja u cijeloj trupi’ reče Ranković, kao da je pogađao njegove misli. Bila je to Suzana. Na to Tito ništa ne odgovori... Njih osam je normalno zaplesalo, ali uskoro počeše odbacivati komad po komad odjeće. Najzad ostadoše sve gole i nastaviše takove plesati. Poslije ovoga, drugovi slijedi grupni seks, reče Ranković šapatom... 

“‘Rekao si, stari, da to još nisi probao. Reci, koju da ti pošaljem gore u sobu?!’ 

Malo razmislivši, Tito odgovori: ‘Helenu i Suzanu hoću’. 

‘Uzmi još dvije. I tako ih imamo višak’, posavjetova ga Ranković. ‘Onda mi pošaljite i onu guzatu’, pokaza na balerinu s uvojcima u kosi. ‘A ti, Đido, koju ćeš ti?’ - Tito upita Đilasa. ‘Ja se ne osjećam dobro, idem iz ovih stopa na spavanje’, odgovori Đilas suho. 

‘No, i ti si mi neki’, dobaci Tito i potcjenjivački odmahnu rukom, udaljujući se sa svojim ljepoticama. A sutra ujutro Tito je rekao svojim suradnicima da je grupni seks uzbudljiva stvar, posebno ako te istovremeno miluju tri takve ljepotice. 

‘Jedino je to sve za njih loše, jer nijedna ne uspije užiti onu stvar do kraja. Treba biti jako dobar ždrijebac pa njih sve tri zadovoljiti....” 

Ranković i Krajačić kao Titovi svodnici

 Zanimljivo je da Đureković dvojicu ključnih Titovih tajnih policajaca, Rankovića i Ivana Stevu Krajačića, prikazuje kao Titove svodnike. U jednoj epizodi romana Josip Broz Tito je u Zagrebu, na svečanom banketu na kojemu su, osim Krajačića, tada prvog obavještajca Hrvatske, nazočni i prvaci KPH. 

Osim tajnih političkih poslova, Krajačić je zadužen da Titu dobavlja atraktivne dame, pa neka glumica Sonja, iščekuje u ljubavnom krevetu dok politička družina pije. Istodobno Tito i Krajačić komentiraju upravo završeni lov na ustašku skupinu “gvardijan” pod vodstvom Bože Kavrana. 

Pavelićevi sljedbenici naime, uvjereni kako će se Zapad oduprijeti komunističkim režimima, ilegalno su ušli u tadašnju Jugoslaviju planirajući nacionalistrički ustanak. No svi su pohvatani. Doduše, autor ima malih problema s hronologijom tajnih službi, pa na jednom mjestu govori o OZNA-i, na drugom o UDBA-i. Prema historijskoj faktografiji, OZNA nije postojala nakon decembra 1945. Tito malo lovi ustaše, a malo Sonju, koja mu je - prema romanu - izvedena kao medvjedi u legendarnim lovovima kod Bugojna, ravno pred nišan. 

“Poslije nekog vremena, dok su ispili piće, sjedeći jedno uz drugo na foteljama, Tito reče: ‘Jako me privlačite, Sonja’. ‘Zaista?’ ‘Da, zaista’, odvrati samo i stavi šaku na njenu butinu. I kada uvidi da ona ne izmiče, poče je dalje milovati. Koji minut kasnije ju je već poljubio i odvukao u krevet...”

Pornografija, Jovanka i Tito

U knjizi je, recimo, detaljno elaborirana navodna ljubavno politička veza Jovanke Broz i generala Đoke Jovanića, ratnog zapovjednika Šeste ličke divizije, koja je Tita spasila na Drvaru. 

Đureković u knjizi plasira tezu prema kojoj su Đoko i Jovanka ( Đoku cijelo vrijeme naziva Đoka, što upućuje na zaključak da su mogući koautori ili autori knjige bili i iz Srbije) u ratu bili ljubavnici, a onda se Jovanić “zadovoljio” Jovanke pa ju je odbacio i uvalio Brozu. 

Tito za to doznaje kad mu Ivan Mišković brk navodno pušta snimku jednog prisluškivanog razgovora Aleksandra Rankovića. 

Ranković kaže: “No, još mi do dandanas nije jasno kako se to zatreskao u nju kad je ona bila poznata kao lakodajka. Žeželj mi je pričao da je bila valjda s polovicom oficira ličkog odreda, a kasnije Šeste ličke divizije. A izgleda da ju je Đoka Jovanić prvi imao, pa je izgustirao i onda je onako razočarana išla od ruke do ruke. No kad smo je poslali Titu za domaćicu, nisam ipak vjerovao da će se u nju zaljubiti i da će je oženiti...” 

Tito je tu stvar, prema romanu, bolno prihvatio. U jednoj očito fantastičnoj sceni, Titu i Jovanki dolaze u posjetu Krleža i Bela. Dok ih čekaju, u društvu s njima je Kardelj, koji kaže da bi želio pogledati neki film. 

“‘Čujem’, kaže Kardelj, ‘da si nabavio nekoliko novih američkih’. ‘Misliš li to na vesterne ili na one pornografske’, umiješa se Jovanka. ‘Samo da znate kakve je pornografske fimove nabavio!’ ‘Šuti, jer ih i ti rado gledaš’, obrecnu se Tito. ‘Uostalom, znate, oni jako stimulativno djeluju na seksualnu želju, pa i potenciju.’ ‘Onda bih ja radije gledao te nego vesterne’, reče Kardelj. ‘Filmove ćemo gledati poslije večere, a sad dođi za šahovski stol...’ Takvih je anegdota u ovoj knjizi na desetke, piše Express.hr.. 

Više autora

O svim vodećim ljudima režima iznesen je poneki trač, istinit ili izmišljen, o svakom događaju data poneka indiskrecija. Đurekovićeve knjige danas otvaraju brojna pitanja. 

U prvom redu, roman “Ja, Josip Broz Tito” opsežno je djelo - ima 400 stranica pisanih najsitnijim slovima, tzv. nonparelom, opsega više od hiljadu novinskih kartica - koje ni vrhunski profesionalni pisac ne bi mogao napisati u manje od nekoliko godina truda. 

Đureković u uvodu piše da je roman u prvoj verziji bio tri puta dulji, ali ga je skratio kako bi ga čitatelji mogli krijumčariti u Jugoslaviju. 

To ne mora biti istina. No iako je roman pisan jednostavnim pučkim stilom - on je ipak bio oružje propagande, a “ideologija postaje materijalna sila tek ako zahvati mase” - znanja koja stoje u njegovoj osnovi, sve su samo ne trivijalna. 

Roman naime precizno prati Titov put od 1948. do smrti, dajući krajnje preciznu analizu brojnih Titovih vanjskopolitičkih i unutarnjopolitičkih poteza, dnevnik susreta, strateške dimenzije pojedinih dogovora ili sukoba. U njemu se navode stotine imena raznih američkih, njemačkih, ruskih, francuskih, albanskih i drugih političara, diplomata ili obavještajaca, pa se čovjek katkada ne može oteti dojmu da je roman napisala skupina autora, ili su pak analitička izvješća neke obavještajne službe - američke ili njemačke - kombinirana sa sočnim, dijelom tačnim, a dijelom izmaštanim anegdotama, čije je djelovanje, u propagandnom ratu, bilo ubojito.