Koliko god odraslima nekad djelovala haotično i neshvatljivo, igra je od velikog značaja za dijete. Međutim, veoma često se prema igri odnosimo kao prema nečemu nevažnom, pa se pri gradnji naselja ne ostavlja dovoljno prostora za igru, a škole opterećuju djecu gradivom nauštrb vremena koje im preostaje za igru.

Tada igra postaje luksuz, a znamo šta se dešava s luksuzom, ne mogu ga priuštiti oni koji nemaju novca.

Ali postoji jedan izuzetak. U državi Vels, koja je u sastavu Velike Britanije, postoji zakon koji nalaže provjeru svakog plana stambene ili neke druge gradnje da bi utvrdili na koji način će gradnja utjecati na dječiju igru. 

Osim toga, u gradovima čiji budžeti i nisu naročito veliki imaju besplatne centre za igru, gdje je sav materijal za igru doniran, a rad centara se finansira skromnim sredstvima iz gradskog budžeta ili grantovima.

U siromašnim općinama, gdje jedno od tri domaćinstva živi ispod linije siromaštva, neka djeca ne idu ljeti na odmor, pa im općinske vlasti organiziraju zabavu u njihovom naselju. Naprimjer, u gradu Flintšajru organizirali su 70 igraonica na otvorenom svaki dan tokom raspusta.

UN je dao djeci pravo na igru, ali prva država na svijetu koja je to pretvorila u zakon je Vels.

Sve lokalne vlasti u Velsu moraju osigurati dovoljno mogućnosti za igru djeci na svom teritoriju, nalaže mjera koju su izglasali parlamentarci u Kardifu 2010. godine.

Ovaj zakon potiče gradske vlasti da pitaju djecu kakve događaje i aktivnosti žele i da onda uvaže njihove želje u godišnjim akcionim planovima. Time je Vels postao prva zemlja na svijetu koja igru shvata ozbiljno.