O nuklearnoj katastrofi u Černobilu iz 1986. zna se praktično sve.
Tako se zvala nuklearna elektrana kod gradića Pripjat u kojoj je u noći sa 25. na 26. aprila prije 32 godine eksplodirao nuklearni reaktor broj 4. Pripjat je danas pust, područje je iz predostrožnosti zatvoreno za javnost, ljudi u pravilu nema ili ih ima ekstremno malo, buja i biljni životinjski svijet.
Samo, radijacija je imala već jako puno vremena da načini štetu i načinila ju je.
Najnovija studija, objavljena u European Journal of Wildlife Research, kaže da su sivi vukovi iz radioaktivne zabranjene zone najnormalnije, u skladu sa svojim praiskonskim nagonima, krenuli migrirati u ostale dijelove svijeta, što znači da je za očekivati da će se svijetom vukova proširiti i njihovi mutirani geni.
Vukovi su se od 1986. do danas u tom kraju jako lijepo razvili, kao uostalom i sva druga živa bića, ali ne zato što bi im radijacija priskrbila nekakve supermoći, nego zato što se priroda u odsustvu ljudi našla u položaju rigidnog prirodnog rezervata kakav ne postoji nigdje na svijetu na takvoj površini.
Nikome normalnom ne pada na kraj pameti motati se po tamošnjim šumama, Pripjatu koji djeluje onako kako i zvuči – kao postapokaliptično područje, najmanje po nuklearnoj elektrani. Barem ne bez svih mogućih mjera predostrožnosti i uputa što da se nipošto ne dira, kamo da se ne zalazi, kamo se smije kretati. Područje jest otvoreno za turiste, ali uz striktnu pratnju za dobro samih turista.
U eksploziji reaktora iz 1986. u atmosferu se oslobodilo radioaktivnih čestica oko 400 puta više nego u eksploziji nuklearne bombe bačene na Hirošimu u Japanu. Koliko je od te radijacije završilo u Černobilu, Pripjatu i po okolnim šumama, praktično je bilo nemoguće izračunati, tako da vlastima nije preostalo drugo nego da otprilike procijene da bi zona najveće razine zagađenja radijacijom trebala obuhvaćati područje omeđeno kružnicom promjera 30 kilometara i s mjesto nuklearne katastrofe u središtu.
Najnovija studija još jednom je potvrdila da priroda s jedne strane jest pretrpjela određene štete, dok je s druge, zbog bijega ljudi iz tog kraja, potpuno podivljala.
Razine radijacije u mahovini na tom području i danas su jako visoke, pa živi stvorovi koji su evolucijski navikli vrzmati se oko nje, nisu dobro prošli. Vukovi su, s druge strane, među onima koji su prošli jako dobro. Njihova je relativna gustoća u tom kraju u Ukrajini uz samu granicu s Bjelorusijom, danas čak sedam puta viša od prosječne u drugim rezervatima.
Naučnici su zato logično pretpostavili da bi mnogi mladi vukovi zbog toga morali migrirati drugdje. Uspjeli su ih 14 opremiti ogrlicama za praćenje preko GPS-a; 13 odraslih starijih od dvije godine i jednog "mladca" u dobi između jedne i dvije godine.
I dok su se odrasli vukovi strogo držali svog zavičaja, onaj najmlađi ispalo je da je stalno odlazio sve dalje, da bi do trenutka dok je ogrlica s GPS odašiljačem prestala funkcionirati, bio čak 300 kilometara dalje od zone nuklearne černobilske katastrofe.
Je li tamo i ostao ili se iz bilo kakvog razloga vratio, nemoguće je reći, ali je lako pretpostaviti da se s tako velike udaljenosti ne bi vraćao nazad. Usto, to je bio definitivni dokaz da makar pojedini mladi vukovi iz radioaktivnog "prirodnog rezervata" imaju običaj odlaziti jako daleko u okolni svijet.
I dok su to vukovi koji ni po čemu ne izgledaju drugačije od onih, primjerice, koje čovjek pokušava opet naseliti širom Evrope u njegova izvorna staništa - imaju ispravan broj nogu, očiju, glava, repova – činjenica je da oni u sebi nose oštećene, mutirane gene i da ih svojim migracijama šire uokolo u druge vučje populacije. A to teško može biti dobra vijest.
