Da litijske baterije nisu idealne, ali su najbolje što trenutno imamo, znamo već duže vrijeme. Imaju veću gravimetrijsku gustoću energije od drugih komercijalno dostupnih baterijskih tehnologija; novije generacije omogućavaju i jako velike struje, odnosno brza punjenja od po 10C i više, a manje-više sva prijenosna elektronika je prilagođena korištenju ovih baterija. Iako cijena litija zbog povećane potražnje za ovim tipom baterija koje se sada koriste u električnim i hibridnim automobilima dosta porasla unatrag dvije godine (sa otprilike 8 dolara za kilogram u 2015. na 27 dolara za kilogram u prošloj godini) u stvarnosti je litij mali, iako ključan, dio litijske baterije. Maseno najveći dio otpada na ambalažu i aluminijske i bakrene folije unutar baterije, a tek manji dio na sam litij.
Litij je, inače široko rasprostranjen element u zemljinoj kori i okeanima, ali trenutno u svijetu ne postoji veći broj komercijalnih nalazišta. Najveće se nalazi u Australiji koja proizvodi i najviše litija, ali to je tek 13.000 tona godišnje. Slijede Čile (12.900 tona godišnje) i Kina (5.000 tona godišnje). Brazil, ogromna zemlja s nepreglednim prirodnim bogatstvima uspio se sa tek 400 tona litija godišnje ove godine plasirati na visoko sedmo mjesto ove liste.
Ukratko, premda litij ne spada u rijetke metale, njegova komercijalna eksploatacija je relativno mala, ali trenutno uspijeva zadovoljiti svu povećanu potražnju za potrebe baterija u prijenosnim uređajima, ali i električnim automobilima.
(Mala digresija: litij bi, jednom kad počnu s radom fuzijske elektrane, trebao biti ključan dio i fuzijskog procesa i materijal koji će se nalaziti u samom fuzijskom reaktoru.)
Međutim, ključan dio u litijskim baterijama, posebice ovima s velikim brojem ciklusa punjenja i pražnjenja i velikim strujama punjenja i pražnjenja nije samo litij, već i kobalt, rijedak metal kojega je trenutno najveći svjetski proizvođač DR Kongo koji daje dvije trećine svjetske proizvodnje. Problem s Kongom je da u rudnicima nikla (s kojim je kobalt na Zemlji vezan) u Kongu rade uglavnom djeca-robovi, njih oko 40.000 prema zadnjim procjenama, pa je porijeklo kobalta u vašima baterijama i etičko pitanje.
Naravno, biznis se baš etikom ne zamara previše, čak i kad se prave da im je to bitno, pa se kobaltom trži naveliko bez obzira rudare li ga djeca-robovi ili odrasli izvrsno plaćeni rudari.
Prema prošlom mjesecu, objavljenom istraživanju znanstvenika s bostonskog MIT-a o sirovinama za izradu litijskih baterija, dok sam litij nije razlog za brigu jer će povećanu buduću potrošnju biti moguće zadovoljiti iz postojećih ili novih nalazišta uz eventualne kraće krize, problem je kobalt, njegova proizvodnja koja se odvija u nestabilnom Kongu i kojom se bave djeca-robovi i u tom segmentu se predviđaju veliki problemi u godinama koje dolaze.
Stoga, savjetuje se iznalaženje tehnologija koje bi zamijenile litij-kobalt-oksid u katodama litijskih baterija drugim materijalima koji se lakše nabavljaju. Problem je, u tome, što su proizvodne linije i procesi u tvornicama ovih baterija predviđeni baš za proizvodnju ovakvih katoda.
Pouka iz svega ovoga je da trenutna tehnologija litijskih baterija koje bi se koristile masovno za elektrifikaciju vozila, čak ovakve i nesavršene i s brojnim manama u odnosu na naftne derivate koje bi trebale zamijeniti, postavlja takve zahtjeve pred produkciju osnovnih sirovina da čak ni u ovom obliku ne jamči mogućnost zadovoljavanja povećanja potražnje ni u bliskoj budućnosti.
Usput, ako se pitate što je s recikliranjem postojećih litijskih baterija, trenutno je u svijetu svega par kompanija koje se bave ovim procesom koji je i dalje ekonomskih neisplativ. Prema analizi na stranicama Industrial Minerals, problem je što se osnovna ruda iz koje se dobija litij, litij-karbonat, obrađuje u energetski vrlo nezahtjevnom postupku solarne evaporizacije. Dakle, ostavlja se na suncu. Recikliranje litijskih baterija, odvija se na izuzetno visokim temperaturama ili kombinacijom visokih temperatura i hemijskim reakcijama u daljem procesu (pirometalurgija i hidrometalurgija) zbog čega je litij dobiven na ovaj način daleko skuplji od onoga dobivenog iz osnovne rudače. Jedini komercijalno isplativi dio recikliranja litijskih baterija je recikliranje drugih materijala koji se u njima nalaze, ponajprije bakra i aluminija, te kobalta. Grafit se, za sada, kojega ima u dovoljnim količinama, spaljuje (jer nikad dovoljno ugljičnog dioksida u atmosferi).
