Ovo je Milenina priča:
- Ninoslav i ja zabavljamo se još od prve godine fakulteta, i bilo je sasvim očekivano da se uzmemo. Sve smo radili "kako je red": vjeridba, detaljno planiranje vjenčanja - sve to je trajalo godinu i po dana, kako bismo imali sve najsavršenije baš tog, najvažnijeg dana u našim životima.
Pustio me je da biram sve, njemu ni mjesto, ni detalji nisu pretjerano značili, jer je želio samo da se konačno vjenčamo, poslije toliko godina zabavljanja. Na sebe sam preuzela organizaciju, a sestre i drugarice su mi pomagale u svemu.
Znala sam da će biti najbolja svadba ikada: sve je bilo detaljno odabrano, elegantno, sa stilom. Sve je bilo isplanirano do najsitnijeg detalja.
Vjenčanicu sam naručila iz Francuske, veo uz Milana. Cipele su stizale pravo iz Njujorka, nakit iz Dubaija. Čekala sam dan da budem princeza!
Tortu smo naručili u najuglednijoj beogradskoj poslastičarnici, i platili je kao da je od suhog zlata! Ali, nisam žalila... Željela sam da imam najbolju tortu u gradu. Odabrali smo najprefinjenije ukuse, i dekoraciju, a oni su rekli da više ni o čemu ne brinemo - da se bavimo ostalim detaljima, i da će nam torta stići, 30. septembra 2017. u restoran u kome je vjenčanje.
Cio dan je bio savršen, a vreme idealno: ni previše toplo, ni previše hladno... Fotografisali smo se na Kalemegdanu i pored Save, i zaputili prema restoranu gdje su bili svi naši gosti. Zanijemili su kada su vidjeli limuzinu koja nas dovozi, moju vjenčanicu, cipele, nakit, ma sve... I Ninoslav je bio kao iz modnog magazina - muškarac za poželjeti.
Slavili smo, onako, za sve pare! Sve je bilo savršeno. I onda se čula pjesma koja je označila da naša prelepa torta izlazi. Vatrometi, prskalice, konfete... sve je bilo SA-VR-ŠE-NO. Na kraju pjesme, krenuli smo da sječemo našu lijepu tortu. Isjekli smo, standardno, parče, dao je zalogaj on meni, pa ja njemu... A onda sam shvatila da naša prelijepa čokoladna torta ima mnogo čudan ukus. Nešto je počelo da mi se razliva po ustima, ne umijem to ni sada da opišem.
Nasmijala sam se, slikali smo se, ja nisam progutala "to nešto"... Jedva sam čekala da prekinu da slikaju i snimaju, i čim su počeli da sjeku tortu gostima, šmugnula sam u toalet.
Kada sam izbacila zalogaj iz usta na dlan, imala sam šta da vidim - ogromna bubašvaba mi je stajala na dlanu! Ja sam mislila, željela da vjerujem, da je to neka neslana šala... Pa kako je to moguće, čovječe, da li se to ikada ikome desilo?!
Zujalo mi je u ušima, odzvanjalo... Trebalo mi je desetak minuta da dođem sebi. A onda sam shvatila da ništa na svijetu nije vrijedno da moj najvažniji i najljepši dan propadne. Rekoh sebi, sad popravi šminku, nasmijem se, isperi usta i idi i đuskaj kao da ti je to posljednje! I naravno, kao da se ništa nije desilo. Tako sam i uradila.
Prošlo je već nekoliko dana, i utisci se i dalje sležu. Bilo je savršeno. Trudim se da zaboravim onu grozotu koju sam zagrizla, i iskreno, s obzirom koliko smo platili sve to... sramota me je i da spominjem ikome, a kamoli mužu, šta se desilo. Pritom, on kakav je, napravio bi skandal, a ja ne želim da se moja savršena svadba pamti po skandalu.
Neka to ostane moja jeziva tajna zauvijek. Tako je najbolje. Uostalom, niko nije ništa ni primjetio... Ali, slatkiše još dugo neću jesti, a tu poslastičarnicu ću zaobilaziti u najširem luku. - Kazala je čitateljica za Telegraf.rs.
