Ako u Kaknju započnete priču o ratu, pogotovo s generacijom koja ga je vidjela iz prvih linija, Zenga je ime koje će vam Kakanjci odmah spomenuti i početi priču s Vlašića iz 1993.
A sve je počelo kada je veliki broj muškaraca poslan na ratišta da brani državu od agresora. Tako je naš heroj Zenga zaspao u rovu na Vlašiću, zaboravljen od saboraca. Kada se probudio, ugledao je čitav bataljon neprijateljskih snaga ispred sebe i, da li od straha, hrabrosti ili patriotizma, počeo je pucati na neprijatelje svim i svačim što mu se našlo pri ruci. Jedan čovjek ostao u rovu, a neprijateljske snage nisu prošle liniju, pričali su Kakanjci.
Šta se tačno desilo, nikada nećemo znati, svjedoka nema, jer poslije toga naš dragi Zenga nije bio više isti, postao je još usamljeniji nego u rovu '93., povučen u ko zna kakve odaje u svojoj glavi, a sada je i napustio zemlju koju je toliko volio i branio vlastitim životom i otišao u Australiju kod rodbine.
Nedostajat će Kakanjcima prosjačko odijelo, vječito nasmijano lice i rečenica "da nemaš marku", provučena kroz najčišći filter promuklog glasa iz duše, a tek vesele kompozicije iz njegove frule, koje je komponirao pred promjene vremena i puštao ih niz gradske ulice.
I ne, nije on bio sam, imao je on svoje društvo, da li saborce, drugove iz djetinjstva ili svoju rodbinu, s kojima je razgovarao i pozdravljao se, samo mi, slijepi, to nismo vidjeli, obično bismo poslušali njegov zahtjev i dali mu traženu marku, više nismo znali ili nismo mogli.
Ostaje samo
da mu želimo zdravlja i sreće,
jer Kakanjci ga više viđati neće.
