Historija bilježi da je Sarajevo imalo preko osamdeset različitih zanata u pedesetak čaršija. Najvećim dijelom su te čaršije bile ujedinjenje, tek pokoja je bila odvojena iz centra tadašnjeg Sarajeva.
Mnoge su stradale prilikom požara, pa im se tako i vizualni izgled mijenjao.
Albanski zanat
Jedna od čaršija koja je nestala je ona pod nazivom „Halvadžiluk“, a nalazila se odmah iznad Sebilja, prekoputa današnje tramvajske pruge ka džamiji Bakije. Bila je prepoznatljiva po velikom broju radnji, sličnih današnjim slastičarnicama. Takvim zanatom uglavnom su se bavili Albanci, a u njima se najviše prodavala halva, po čemu je i čaršija dobila ime.
Interesantno je da su prije Osmanskog carstva stanovnici ovih prostora voljeli konzumirati vino, a nakon većinskog prelaska stanovništva na islam, većina je naviku ispijanja vina zamijenila s bezalkoholnim napicima kao što su boza i salep, koji se na našim prostorima konzumiraju i danas. Sve se to moglo nabaviti u halvadžiluku.
Prodavci boze znali su se kretati s naprtnjačama koje su bile bakrene i okalajsane, a u njima se nalazila boza s ledom. Najveća potražnja za bozom bila je u ljetnom periodu, a za održavanje njene hladnoće, led se sa sela Ledići kod Bjelašnice lomio i prodavao sarajevskim bozadžijama, navodi u razgovoru za „Avaz“ Mufid Garibija, arhitekt i dobar poznavalac historije Sarajeva.
Unosan posao
Da je to bio unosan posao, pokazuje nam primjer Hadži Hasana Bozadžije koji je zaradom od ovog zanata, početkom druge polovine 16. stoljeća podigao i uvakufio podkupolnu Džamiju u Logavinoj ulici s kamenom munarom, koja je i danas na istom mjestu.
U zimskom periodu bozadžije su se bavile i kuhanjem i prodajom salepa, omiljenog zimskog napitka nekadašnjih Sarajlija. Salep je između ostalog poznat i kao afrodizijak, a pravi se od lukovica kačuna, ljubičaste boje. Nepisano pravilo je da se konzumira topao.