Dok je sedam godina boravio u izbjeglištvu u Tuzli, Ramo Ademović (87) stalno je sanjao povratak u svoje rodne Pusmuliće, dvadesetak kilometara od Srebrenice. Kaže da ga je bilo stid ići u “Merhamet” po mjesečni “fasluk”, jer nije naučio uzimati ono što nije zaradio.

Dobra vremena

Kada se 2002. sa sada rahmetli suprugom vratio u svoje Pusmuliće, gdje je prije rata važio za uglednog domaćina, radosti nije bilo kraja. Supruga i on zasukali su rukave, očistili veliko plodno imanje, pašnjake i voćnjake, a Ramo je u prizemlju obnovljene kuće smjestio malu stolarsku radionicu, jer kako kaže, “da nema pčela i radionice, u pustom selu ne bi imao s kim pričati”.

- Za mene je rad dvije godine u državnoj firmi bilo gubljenje vremena. Posvetio sam se kovačkom, stolarskom i zidarskom zanimanju. Posla i novca napretek. Zidao sam kuće, pravio stolariju, u kovačnici popravljao poljoprivredni alat – sjeća se starih dobrih vremena.

Davne 1963. godine postao je strastveni lovac. Ali, kad je uvidio da je to  za njega gubljenje vremena, odustao je od tog hobija

Lijepo živi

Danas mu je, kaže, stolarska radionica sve u životu. Zahvaljujući dobrom zdravlju u poznim godinama, danas proizvodi med, drvene poljoprivredne alatke, grablje, kosišta za kosu, vile, košnice, ramove i sanduke za pčele. Sve to prodaje i od toga danas, kako kaže, lijepo živi, jer nema drugih primanja. Grablje koštaju 15, a kosišta 20 maraka.