Ranije su druženja izgledala tako što bi se okupili uz porodicu i prijatelje, razmjenjivali priče, a djeca su uglavnom bila prisutna te bi mogli i sami da se uključe ili kažu kako se osjećaju vezano uz neke teme.

Važno pitanje

Danas, međutim, roditelji često dijele priče, informacije i fotografije svoje djece na internetu, često bez znanja djeteta (tzv. sharenting). 

To se radi iz različitih razloga, kao što je prikazivanje djetetovih postignuća, traženje podrške ili za osobno zadovoljstvo dobivanjem lajkova ili komentara. 

Mrežna publika može uključivati ​​ne samo prijatelje i porodicu, već i strance s nepoznatim motivima.

To postavlja pitanje – trebamo li preispitati način na koji dijelimo informacije o našoj djeci na internetu?

Trajne objave

U članku za Emory Law Journal Stejsi Stajnberg (Stacey Steinberg) istražuje fenomen “dijeljenja”, gdje roditelji dijele lične podatke i fotografije svoje djece na društvenim mrežama. Raspravlja o dječijim pravima na privatnost i predlaže najbolje prakse za odgovornije dijeljenje. Stajnberg vjeruje da bi “dijeljenje” trebalo biti dio šireg razgovora o odgoju djece u digitalnom dobu.

Puno je napisano o tome kako mladi ljudi pretjerano dijele sadržaje na internetu, ali se manje pozornosti pridaje tome kako bi roditelji mogli pretjerano dijeliti informacije o svojoj djeci, uključujući objavljivanje fotografija koje bi kasnije mogle posramiti dijete. 

Te su objave trajne, a njihov mogući budući utjecaj na djecu nije u potpunosti razmotren.

Stajnberg ističe nekoliko ključnih nalaza nedavnih studija:

1. Jedno od četvero djece osjeća se posramljeno zbog onoga što njegovi roditelji objavljuju o njemu na internetu

2. Do devete godine djeca počinju snažno reagirati na objave svojih roditelja o njima na društvenim mrežama

3. U SAD-u 92 posto dvogodišnjaka već je prisutno na internetu

4. Dvostruko je vjerojatnije da će djeca vjerovati da roditelji pretjerano dijele s drugima nego odrasli i trebali bi se suzdržati od toga.

Roditelji, koji sebe obično vide kao zaštitnike, često kontroliraju imidž svojeg djeteta u školi i sportskom timu, ali možda ne razmatraju u potpunosti rizike dijeljenja tih slika s velikom publikom na internetu.

Zloupotreba fotografija

Jedan od problema koji zabrinjava jest da se fotografije djece objavljene na internetu mogu zloupotrijebiti. Naprimjer, “digitalna otmica” uključuje odraslu osobu koja koristi djetetovu fotografiju s društvenih medija i pretvara se da je dijete njegovo.

Što je još gore, te bi fotografije mogle završiti na neprikladnim internetskim stranicama, a lični podaci mogli bi se pratiti do djetetovog doma ili škole. 

Neke stranice čak postoje kako bi ismijavale fotografije koje se dijele na društvenim mrežama, što je pogubna mogućnost i za roditelja i za dijete.

Promjena pristupa

Stajnberg predlaže da se odvagnu rizici dijeljenja u odnosu na dobrobiti i zalaže se za javnozdravstveni pristup kako bi se podigla svijest o opasnostima prisutnosti djece na internetu. Ona to upoređuje s kampanjama o pasivnom pušenju ili korištenju sigurnosnog pojasa.

Njezine najbolje prakse uključuju:

1. Raspravljati o objavama s djecom i dati im pravo veta na ono što se dijeli

2. Razumijevanje postavki privatnosti na platformama za kontrolu tko vidi informacije

3. Roditelji bi trebali postaviti obavijesti koje će ih upozoriti kada se ime njihovog djeteta pojavi u Google pretraživanju, na taj način mogu znati ko gleda njihovo dijete na internetu

4. Anonimno objavljivanje u grupama za podršku

5. Izbjegavanje dijeljenja ličnih podataka kao što su lokacija ili nazivi škola

6 Suzdržavanje od objavljivanja slika na kojima je dijete razodjeveno ili djelomično razodjeveno.

Dok većina roditelja objavljuje s dobrim namjerama, digitalno okruženje složeno je i uveliko se razlikuje od svijeta u kojem smo odrasli, zbog čega je neophodno pažljivo razmotriti rizike i odgovornosti dijeljenja informacija o našoj djeci na internetu.