Roditelji se često djeci u kratkom vremenskom razdoblju obraćaju s dvije krajnost:"Mala (mali) si za to" ili " Ti si već velika (veliki)".
U prvom slučaju kada umanjujemo značaj djeteta govoreći mu da je malo, podstičemo ga da se nauči sklanjati. Zaista, često se to čuje kod roditelja koji su obuzeti svojim poslovima i dijete im je glavno smetalo.
Za njih je najbolje ono dijete koje ne zahtijeva ništa i kojem ništa ne treba. Naravno, takvo dijete ne postoji.
U drugom slučaju, govoreći djetetu "Ti si veliki" i slično, negiramo divno životno doba djetinjstvo i tjeramo dijete da se ponaša kao odrasla osoba.
Djetetu se na taj način nameće osjećanje odgovornosti za sve što radi i vrlo se brzo počinje oslanjati isključivo na sebe, što i nije tako loše, ali samo ako nije isključivo.
Velika je vrijednost znati da se možeš osloniti i na druge, ako ni zbog čega onda zbog želje da i ti njima možeš biti oslonac kada im je potreban.
U svakom slučaju, nijedna krajnost nije dobra.