Djeca su malena ranjiva bića koja treba čuvati s posebnom pažnjom, a ne se na njima iživljavati. Treba ih shvatiti ravnopravnima s odraslima te poštivati njihova prava.
U tekstu koji slijedi donosimo ispravke pogrešnih predodžbi o tjelesnom kažnjavanju djece.
1. Boli li, zaista?
Da! Djeca nam počinju govoriti o tome koliko ih tjelesno kažnjavanje boli. Djeca svjedoče o boli - ne samo tjelesnoj, već o unutarnjoj boli koju im to nasilje nanosi.
2. Zašto je toliko teško odreći se tjelesnog kažnjavanja djece?
Zato što mnogi odrasli i dalje brkaju snagu i prava. Ne shvataju da djeca imaju jednaka prava kao i odrasli na poštivanje njihova ljudskog dostojanstva i tjelesnog integriteta te na jednaku zaštitu pred zakonom.
Odraslima je teško odreći se nečega što još uvijek smatraju svojim "pravom" - tući i povrijediti djecu u ime "discipline" ili kontrole. Ovaj stav proistječe iz ličnog iskustva.
Većinu ljudi su roditelji tukli u djetinjstvu pa oni to nastavljaju na svojoj djeci misleći valjda da je to sastavni dio odgoja. No, došlo je vrijeme za izgradnju novog, pozitivnog, nenasilnog odnosa s djecom.
3. Ako se roditelji odreknu primjene tjelesnog kažnjavanja, neće li djeca postati razmažena i nedisciplinirana?
Ne! Prava disciplina ne temelji se na sili. Ona nastaje iz razumijevanja, uzajamnog poštivanja i tolerancije. Tjelesnim kažnjavanjem djeca se uče lošem ponašanju.
Djeca se na taj način uče da njihovi roditelji, koje oni vole i poštuju, smatraju da je prihvatljivo pribjegavati nasilju kako bi se riješili problemi.
4. Mene su u djetinjstvu tukli i to mi nije nimalo naudilo. Zapravo, ne bih bio gdje sam sada da me roditelji nisu tjelesno kažnjavali.
Kako to znate? Niko od nas ne zna kakvi bismo bili da nas roditelji nikada nisu udarili ili ponizili. Koliko je ljudi koji, kad kažu da im to nije nimalo naudilo, poriču patnju kojoj su bili izloženi kad su roditelji, koji su im bili najbliži, mislili da ih mogu nečemu naučiti samo ako im nanesu bol?
Ljudi obično počnu tući djecu zato što su i sami u djetinjstvu dobivali batine, iako istraživanja pokazuju da često nakon toga osjećaju grižnju savjesti. Međutim, nastavljaju tući djecu, naročito ako su na rubu živaca.
5. Roditelji imaju pravo odgajati djecu onako kako smatraju prikladnim. Treba im se usprotiviti samo u krajnjim slučajevima, kao što je zlostavljanje djece.
Ljudska prava ne prestaju važiti na kućnom pragu. Djeca imaju jednaka prava kao i ostali članovi obitelji na zaštitu od batina i inzistiranje na tome da zakon treba štititi djecu u kući treba biti ravnopravno inzistiranju da muškarci trebaju prestati tući svoje supruge. Djeca nisu vlasništvo svojih roditelja.
6. Velika je razlika između tjelesnog kažnjavanja i "batina iz ljubavi" kad je riječ o djeci.
Ovu razliku zakon ne priznaje. Jedna alternativa fizički više boli od druge, ali obje spadaju u nasilje i obje narušavaju djetetovo jednako pravo na poštovanje. Sam termin "batine iz ljubavi" proturječje je najgore vrste.
7. Svoju djecu ošamarim samo kako bih ih spriječio da se ne povrijede.
Šamaranje nije zaštita! Ukoliko dijete puzi prema vatri ili trči prema cesti, roditelji ga trebaju uhvatiti, podići, pokazati mu i objasniti opasnost.
