Većina roditelja, posebno majki, u nekom momentu odgoja djeteta je mogla da čuje kako dijete ne smije puno da se nosi, da se ne navikava na ruke, previše veže i slične savjete. Međutim, važno je da dijete ostvari emocionalnu vezu s roditeljima, a ta veza se naziva upravo privrženost, prema Bolbijevoj (Bowlby) teoriji privrženosti.

Održavanje bliskosti

Psihologinja Nurka Bulić za "Avaz" je pričala o toj teoriji i objasnila da se ona očituje u traženju i održavanju bliskosti djece sa roditeljima, naročito u stanju stresa. 

- Razvoj privrženosti zavisi od osjetljivosti roditelja na djetetove potrebe, ali i od temperamenta djeteta. Bolbi je svoje stavove potkrijepio istraživanjima. Jedan od eksperimenata sastojao se od opažanja ponašanja majke i djeteta u sobi punoj igračaka. Pokazalo se da postoje djeca koja su nesigurno privržena i koja nikad nisu napuštala majčino krilo, čak ni onda kada bi ih nešto jako zainteresiralo, dok su druga djeca odlazila od majke i ne bi se vraćala duže vremena. Također, postojala su djeca koja su u početku bila blizu majke, a zatim bi se odlazila igrati. Redovno su se osvrtali da vide gdje je majka. Kada bi je ugledali, nesmetano su se nastavljali igrati. Na osnovu ovog eksperimenta formulisana su četiri osnovna tipa privrženosti - objasnila je Bulić.

Kako kaže, postoji sigurna privrženost, a u tom slučaju  privržena djeca su uznemirena pri odvajanju od majke. Pri ponovnom susretu, ističe, ona trče roditelju u zagrljaj i njihovo ih prisustvo tješi, umiruju se i nastavljaju igru i istraživanje. 

- Komunikacija je topla i nježna, prisutno je obostrano ispoljavanje i uvažavanje emocija. Iako postoje periodi osciliranja (nijedna kategorija nije isključiva), dominatan je djetetov osjećaj da mu je roditelj dostupan i uvijek tu za njega. Sigurna privrženost omogućava kvalitetniji odnos sa vršnjacima i uspješan razvoj socijalnih vještina. Ova djeca imaju više samopouzdanja, poslušnija su i manje su agresivna - kazala je Bulić.

Osjećaj odbačenosti

U slučaju nesigurne (izbjegavajuće) privrženosti, objasnila je,  djeca nakon odvajanja ne prilaze roditelju, koji također ne prilazi djetetu. I roditelj i dijete se osjećaju odbačenima. 

- Iako dijete djeluje nezainteresirano, iznutra je vrlo uznemireno, ali to ne pokazuje. Mnogo više vremena mu je potrebno da se umiri od sigurno privrženog djeteta. Između roditelja i djece nema bliskosti i roditelj izbjegava suočavanje sa djetetovim emocijama. Na taj način dijete gradi osjećaj da roditelj nije tu za njega i uči tako živjeti. Ovakva djeca pokazuju manje inicijative i kasnije izbjegavaju bliske emocionalne veze. U odrasloj dobi pokazuju strah od intimnosti - navela je Bulić.

Ambivalentna privrženost je kada djeca pokušavaju na sve načine da spriječe odvajanje od roditelja. 

- Kada roditelj ode plaču za njim, a dok je prisutan su izuzetno “ljepljiva“. Roditelj teško uspije umiriti ovakvo dijete. Premda ovakav odnos djeluje kao blizak, zapravo to nije. Roditelji su emotivno nedostupni ili ne odgovaraju na adekvatan način na djetetove potrebe. Nekad zadovoljavaju djetetovu potrebu za blizinom, a nekad ne. Ovakva djeca su često nepovjerljiva prema drugima, čak iako su roditelji prisutni. Zahtjevnim ponašanjem, plačem i ucjenama dijete pokušava da „natjera“ roditelja da mu se posveti. Ovakva djeca su često nesigurna i bojažljiva - objasnila je Bulić.

Neočekivano ponašanje

Kako kaže, kod dezorganizirane privrženosti moguće je da djeca uopšte ne pozdrave roditelja kada ga vide, ali je isto tako moguće da mu potrče u zagrljaj.

- Ova djeca se najčešće ponašaju neočekivano jer su kroz život naučila da očekuju iznenadne promjene ponašanja (udarce, vrijeđanje, ignorisanje, i sl.). Nemaju uhodan obrazac ponašanja. Ovakva djeca su najčešće traumatizirana ili su žrtve nasilja - istaknula je Bulić.

Bolbijeva istraživanja su dala veliki doprinos razumijevanju važnosti kvalitetnog odnosa roditelja sa djecom. Također, Bolbijeva istraživanja su doprinijela tome da se hospitalizirana djeca ne odvajaju od svojih roditelja.

Odnos sa roditeljima ili primarnim figurama privrženosti u ranoj dobi ima veliki uticaj na kasnije emotivne veze u odrasloj dobi. Na osnovu najranijih iskustava dijete gradi sliku o sebi kao značajnoj jedinki, a o majci/ocu kao o sigurnoj bazi sa kojom je svijet sigurno i lijepo mjesto. Ako to izostane, to remeti djetetov normalni razvoj i povjerenje u svijet izostaje.

- Nijedna privrženost nije nepromjenjiva i konstantna. Ukoliko dijete kroz odraslu dob dobije dovoljno ljubavi i emocionalne dostupnosti, moguće je da se „otvori“ i sigurno poveže. Sa druge strane, djeca koja rano izgube svoju sigurnu bazu mogu postati nesigurno privržena za one osobe koje su im trenutno u životu - zaključila je psihologinja Nurka Bulić.