Postoje određene potrebe bez kojih čovjek ne može živjeti, kao što su potreba za hranom, snom i zrakom. Međutim, isto tako postoje i potrebe bez kojih se dijete ne može razviti u samostalnu, sretnu osobu.

Američki dječiji ljekari T. Beri Brazelton, profesor Univerziteta Harvard i Stenli Grinspen sa Univerziteta „Džordž Vašington" u Vašingtonu sastavili su na osnovu dosadašnjih saznanja u oblasti razvojne psihologije spisak potreba koje smatraju ključnim za psihičko zdravlje djece.

Dvojica naučnika navode okolnosti koje su od suštinskog značaja za zdravo psihičko sazrijevanje djeteta. Prvo mjesto na njihovoj listi zauzima emocionalna sigurnost. Što je dijete mlađe, to je važnije da ima pouzdanu blisku osobu, koja će ga njegovati, hraniti, štititi i maziti.  

Beba još nema osjećaj za vrijeme, pa opšte osjećanje nezadovoljstva „glad", u trenutku kada se pojavi poznato lice, povezuje sa sljedećim iskustvom: sada će mi biti bolje. Na taj način stvara se prvi odnos povezanosti sa drugom osobom, važan za razvoj iskonskog povjerenja, zahvaljujući kome čovjek prolazi kroz život kao psihički zdrava osoba.

Grinspen i Brazelton i radoznalost smatraju jednom od osnovnih potreba. Osjećaj da su voljena djeci daje hrabrost da se okrenu nepoznatom, da istražuju novo. Međutim, dijete će iskoristiti priliku za sticanje novih iskustava samo ako ima osjećaj da je njemu najbliža osoba u blizini i da će mu pružiti utočište ukoliko nešto krene naopako. 

Nova iskustva trebaju biti primjerena djetetovom uzrastu, njegovom karakteru, a ne samo očekivanjima i normama roditelja i čitavog društva. Podrazumijeva se da sva djeca trebaju naučiti ponašanje za stolom, biti obzirna prema okruženju, suosjećajna i zahvalna.

Ali, da li djevojčice baš moraju naučiti plesti? Da li sin mora igrati šah sa svojim ocem? Djeca će biti sretna ako roditelji osjete njihove talente i interesovanja, ako ih podstiču i shvataju ozbiljno, čak i ako oni ne odgovaraju njihovim očekivanjima.

Da bi dijete moglo stjecati iskustva, učiti i razvijati se, neophodno mu je priznanje okruženja. „Sposobnost za ohrabrivanje jeste jedna od mogućnosti izražavanja ljubavi prema bližnjima", glasi jedan od principa kineske teorije odgoja. 

I granice i poznate strukture spadaju među osnovne dječije potrebe. Što su djeca manja, to im svijet djeluje haotičnije. Sve im je nepoznato. Brazelton i Grinspen smatraju da je u ovoj životnoj fazi važno osigurati djeci „utočišta" u kojima se dobro snalaze. Dom u koji se uvijek vraćaju, park u kome se igraju, utvrđeni dnevni raspored na koji se mogu osloniti.

A šta je sa granicama? Maloj djeci je sve zanimljivo, uključujući i nezaštićene utičnice. Veća djeca su sklona izazivati roditelje ponašanjem tipa: „Šta će se dogoditi ako...?".

Roditelji koji djeci postave određene granice pružaju im sigurnost koju ona nesvjesno traže. Ležeran, nedosljedan, previše slobodan stil odgoja utječe na to da djeca izrastu u haotične osobe koje se ne mogu organizirati i nisu sposobne uklopiti se u društvo.

Na kraju, za dijete je važna stabilna zajednica. Zavisno od uzrasta, djeci nije potrebna samo pouzdana bliska osoba (najčešće majka), već i porodica koja se sastoji iz više generacija.

U malim porodicama ili porodicama u kojima postoji samo jedan roditelj, krug mogu proširiti komšije, prijatelji i poznanici, koji će spontano pokazati djeci da postoje i drugi životni stilovi i drugačiji načini gledanja na stvari.

Kada malo odraste, djetetu će veoma bitni postati drugovi vršnjaci, koji će mu olakšati da se snađe u vlastitoj starosnoj grupi. Roditelji koji se postepeno povlače olakšavaju djetetu neizbježno odvajanje od roditeljske kuće. Oni trebaju shvatiti da su samo njegovi pratioci na određeno vrijeme.