"Kuća strave i užasa u Todorovu", "Ljudi je zaobilaze u širokom luku", "Sagrađena je na mezaru četvero djece", "Borci Armije RBiH pričali su da su čuli dječiji plač"... samo su neki od natpisa za nadaleko poznatu kuću duhova u selu Todorovo kod Velike Kladuše.
I zaista, rijetko je ko u ovu kuću ušao tokom noći, a još rjeđe deset minuta poslije ponoći. Ne bi ni reporter "Dnevnog avaza" da nije bilo Zlatka Sadikovića. Domaćina. Vlasnika pekare. I prvog komšije duhova. Da je slušao ljude koje je sretao od Bihaća do Todorova, trebao bi mu vod vojske da uđe.
- Nisi normalan, gospodine, šta ćeš sada gore - samo je jedan od komentara na pitanje gdje se nalazi kuća i kako doći do nje.
Drugi čovjek, kojeg smo sreli na benzinskoj pumpi, kaže:
- U toj kući nikad niko nije živio. Ljudi koji su sjedili u njoj pričaju da se stvari same pomjeraju i da je napravljena na mezaru četvero djece. Mnogi su čuli dječiji plač u njoj.
A istina je, kaže Zlatko Sadiković, ovo:
- Čovjek napravio kuću i otišao u Sloveniju. Sin mu umro i nikad niko u njoj nije živio. Počeo rat, vjetar odnio krov jer je na velikom uzvišenju. Kada duva vjetar, čuju se zaista čudni zvukovi. Ali to je od prozora i propuha.
Kaže da je sto puta ulazio u nju. Sjedio. Ima i poslovnu ideju.
- Kada se riješe imovinskopravni odnosi, ja imam namjeru da kupim tu kuću i od nje napravim diskoteku. Stavim četiri svjetlosna topa koj će se vidjeti iz Cazina, iz Velike Kladuše. A ljudi koji budu radili na vratima neće puštati unutra nikoga ko je lošeg duha - govori Sadiković dok se približavamo kući, a uzbuđenje je sve veće.
Nije uzbuđenje, nego, da budemo realni, strah. Najprostiji mogući strah od stranog. Od neopipljivog. Šta ako se stvarno nešto čuje. Ako bilo kakav šum...
- Slobodno, ovdje sada nekad spavaju migranti. Ovo im je ruta - govori Zlatko i krupnim korakom ulazi u kuću.
Na zidovima brojni grafiti.
- Dosta je, idemo, ne treba više - govorimo Sadikoviću dok on pokazuje grafite, porazbijane prozore, boce...
Pogledajte video.