Vukovar obilježava godišnjicu sloma herojske odbrane grada i agresije bivše JNA i srpskih paravojnih brigada u kojoj je poginulo i nestalo 2.717 hrvatskih branitelja i civila, a grad je gotovo sravnjen sa zemljom.

Stotine projektila

Grad na Dunavu bio je pod opsadom 87 dana, a bitka za Vukovar završila je 18. novembra 1991. njegovom okupacijom, koja je potrajala sve do 15. januara 1998. i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, nakon koje su se Vukovarci konačno vratili svojim domovima, koje je prije toga trebalo obnoviti.

Iako su borbe i sukobi u Vukovaru i njegovoj okolici počeli prije, kao datum početka bitke obično se navodi 25. avgust 1991., kada su bivša JNA i srpske paravojne brigade krenule u opći tenkovsko-pješački napad s namjerom da taj grad zauzmu najduže za sedmicu dana. No hrvatski su branitelji, iako brojčano i po oružju deseterostruko slabiji, uspjeli izdržati gotovo tri mjeseca.

Stanovnici su bili bez struje i uredne opskrbe vodom i hranom dok je na grad svakodnevno padalo na stotine projektila uz tenkovske i zračne napade.

Vukovarska bolnica pretrpjela je velika oštećenja iako je na njenom krovu bio znak Međunarodnoga crvenog križa, a pomoć ranjenicima pružana je u podrumu, gdje su u nemogućim uvjetima izvođene operacije i ostali složeni medicinski zahvati. U opkoljeni grad 19. oktobra 1991. uspio je ući humanitarni konvoj Liječnika bez granica, koji je spasio stotinjak ranjenih branitelja iz bolnice.

Vukovar je branilo oko 1.800 branitelja, među kojima su bili mnogi dobrovoljci iz svih krajeva Hrvatske, a na suprotnoj je strani bilo oko 30.000 neprijateljskih vojnika, potpomognutih s više od 600 tenkova, stotinama minobacača i topova te ratnim zrakoplovstvom.

Herojski otpor

Herojski otpor slomljen je 18. novembra 1991. Dio branitelja pokušao se u probojima izvući iz grada. Oni koji su ostali, odvedeni su u srpske koncentracijske logore, a mnogi su i ubijeni.

U toj bitki, koju mnogi vole zvati i bitkom nad bitkama Domovinskog rata, od prvog dana sudjelovao je i penzinonisani brigadir Stjepan Kulić, inače iz nedalekih Đeletovaca, koji se odbrani pridružio kao mladić u martu 1991. s tek odsluženoga vojnog roka.

Ratni Vukovar je prošao uzduž i poprijeko, s jednog položaja na drugi, i danas, kada sve to gleda s odmakom, siguran je, kako kaže, da je upravo hrabrost i svjesnost da brane svoj dom i Domovinu vodila hrvatske branitelje Vukovara.

- JNA je pogriješila u samom planiranju operacije Vukovar. Nisu računali na ljudski faktor, na moral i volju ljudi koji su branili Vukovar, a bilo nas je šačica spram njih. Kao ročni vojnik sam služio u elitnoj Prvoj motoriziranoj gardijskoj brigadi u Beogradu kojom je zapovijedao Mile Mrkšić, a pomoćnik za sigurnost mu je bio major Šljivančanin. To je jedina brigada JNA za koju mogu reći da je imala snagu i obučenost i koja je mogla izvršavati zadaće za koje je zadužena. I da se ta brigada nije pojavila na vukovarskom ratištu, pitanje je kako bi bitka za Vukovar završila - rekao je Kulić.

Ključna mjesta

Prema njegovim riječima, upravo su zapovjednici iz te brigade bili na ključnim mjestima na kojima se događaju najteži zločini i gdje se na kraju događa i najveći zločin - Ovčara.

- Iako je tamo bilo i generala, Mrkšić i Šljivančanin su vodili glavnu riječ. Njihov autoritet je bio neupitan. I oni su glavni krivci za sve one zločine koji su se dogodili u Vukovaru. Ništa nisu prepuštali slučaju. Tako smo u transporterima koje smo uništili na mjestu vozača zatjecali časnike, ne nekakve desetare ili vojnike, nego zapovjednike. I tako vrsno obučeni ljudi su stradavali od šačice sa svih strana i na brzinu skupljenih nas branitelja - ispričao je taj ratni pripadnik 2. bojne 3. gardijske brigade, čuvenih Daltona, koji je poslije prošao sva bojišta, od Posavine do južnog bojišta, Maslenice i ostalih bojišta.

- Pod osiguranjem držimo i čuveni tzv. kukuruzni put, jedinu komunikaciju koja je tada postojala između Vukovara i Bogdanovaca, odnosno Vinkovaca, i taj put smo držali do kraja, sve dok je on imao smisla, do 2. oktobra i pada Marinaca i Cerića. U to vrijeme smo se zatekli u Bogdanovcima, gdje smo i sami ostali u potpunom okruženju. Bilo nas je 35 i s pripadnicima ostalih brigada, policije iz Vinkovaca i Županje, rezervnog sastava policije Vinkovci, HOS-ovcima te mještanima branili smo Bogdanovce do zadnjeg dana 10. oktobra, kada naša odbrana posustaje te se odlučujemo za proboj prema Vinkovcima - rekao je i podsjetio da su u odbrani Bogdanovaca poginula 133 branitelja i civila.

Na slobodno područje Kulić i skupina branitelja izašli su obilazeći okupirane Marince i Cerić da bi se dokopali vinkovačkog predgrađa Male Bosne.

Iz vukovarske bolnice jugoslavenska vojska izvela je 19. novembra ranjenike, branitelje i civile, koji su pobijeni u noći s 20. na 21. novembra na poljoprivrednom dobru Ovčari, nedaleko od Vukovara. Iz masovne grobnice na Ovčari ekshumirano je 200 žrtava od kojih je najmlađa imala 16 godina, a najstarija 84 godine.

Iz grada je prognano oko 22.000 Hrvata i ostalih nesrba, a još se traga za 386 osoba kojima se gubi svaki trag upravo u ratnom Vukovaru 1991. godine.

Nije važno odakle si

Za penzionisanog pukovnika, Vukovarca Antu Dugana, zvanog Samuraj, bilo je to vrijeme u kojem se nije mnogo pitalo ko si i odakle si, nego samo jesi li voljan stati pred neprijatelja i braniti Domovinu.

- Ako si čuo da je neko u nevolji na nekom položaju, odmah si išao u pomoć. Nije se pitalo ko je i odakle je. Uzajamna privrženost nas branitelja je bila neupitna. Borili smo se i ginuli jedni za druge - istaknuo je Dugan.

Rekao je kako se znalo da je kraj blizu već 2. oktobra, nakon što su pali Marinci i Cerić. Padom ta dva mjesta između Vinkovaca i Vukovara, podsjetio je, krug se zatvorio oko Vukovara, kojemu više niko nije mogao prići i braniteljima dostaviti potrebno oružje ni bilo što drugo. Na pitanje gdje je u Vukovaru tokom tromjesečne opsade bilo najteže, odgovorio je kako se najtežim pokazalo Sajmište.

- Mi smo vojarnu držali u okruženju, međutim, 14. septembra upali su nam u dio između vojarne i Petrove gore i potisnuli nas. To popodne je prošlo u strašnoj vatri. Izrešetali su nas sa svih mogućih strana, a mi nismo imali dovoljno ljudi ni oružja da im uzvratimo. Ostali su nam civili po podrumima, od kojih su mnogi tada ubijeni, a među njima i moji roditelji, pa roditelji Stjepana Sučića i brojni drugi. Išli su od kuće do kuće i ubijali ljude po podrumima.

Borbe su se tada počele voditi unutar samog Sajmišta. Nismo ih mogli potisnuti, nego se ratovalo od kuće do kuće, prsa o prsa. Bio je to pravi urbani rat u kojem smo stjecali iskustva, ali i dolazili do oružja koje smo uzimali od onih koje smo ubili -  ispričao je penzionisani pukovnik.

Presudna bitka

- Vukovarska bitka bila je doista presudna bitka Domovinskog rata jer je pokazala da agresora nije nemoguće poraziti, čak i ako ste deset puta slabiji, jer imate jak motiv i znate da branite svoj dom, svoju djecu, roditelje, prijatelje, susjede, a u konačnici i sami sebe - istaknuo je Ante Dugan, koji je i autor grba i zastave 204. vukovarske brigade te jedini stjegonoša koji ju ima čast nositi u posebnim prigodama.

Hrvatski sabor donio je 29. oktobra 1999. odluku o proglašenju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine kako bi se dostojanstveno i primjereno odala počast svim sudionicima odbrane toga grada – simbola hrvatske slobode.

Odlukom Vlade iz 2019. godine 18. novembra proglašen je praznikom i neradnim danom te se obilježava kao Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.