Uroš Blažić, optužen za masovno ubistvo u Duboni i Malom Orašju, jučer je, zajedno sa ocem Radišom, iz pritvora doveden u Viši sud u Smederevu gdje je trebalo da se održi pripremno ročište pred početak suđenja, ali je ubrzo prekinuto jer su ga roditelji i familija žrtava napali u trenutku kada ga je policija uvodila u sudnicu.

Napad roditelja

Ubrzo nakon što je Blažić uveden kroz vrata, čuli su se povici, lomljava, a onda su roditelji i fizički krenuli ka optuženom, zbog čega je morala da reaguje policija. Među prvima iz sudnice izašla je vidno potresena Zorica Panić, majka ubijenih Milana i Kristine.

- Moj suprug je skočio na Uroša Blažića čim je ušao u sudnicu. Tada je nastao haos. On je samo pognuo glavu. Blažić je u mog sina ispalio 10 metaka... - rekla je jučer za "Telegraf.rs" Zorica Panić.

Zorica i Saša su izgubili oba djeteta u jednom danu. O tome kolika je njihova bol svjedoče iskazi koje su dali u Višem javnom tužilaštvu u Smederevu gdje su opisali kako je izgledala noć u kojoj su mu ubijena djeca.

- Cijelog dana 4. maja sam prskao voće. U večernjim satima, između 21 i 22 sata, sam otišao kući, a na putu ka tamo prošao sam Prvomajskom ulicom i vidio da neki ljudi popravljaju ogradu na kući koja se nalazi 300 do 400 metara ispod Osnovne škole "Momčilo Živojinović". Otišao sam kući, okupao se, legao u krevet. 

Djeca su tada bila kod kuće. Sin mi se javio, rekao je da idu u školsko dvorište. Moja kćerka je često zlazila tamo, dok je sin išao rjeđe. On je češće izlazio u Mladenovac. Ipak, te večeri ga je moja kćerka ubjedila da ide sa njom u školsko dvorište - rekao je Saša.

On je objasnio da mu je poznato da su se u školskom dvorištu djeca često okupljala i družila i rekao da su svi bili sličnog godišta kao njegova djeca. Te večeri brat i sestra otišli su na mjesto druženja pješke. Njihov otac legao je da spava, ali ga je u jednom trenutku probudilo njegovo društvo. Rekli su mu da su se djeca potukla u školskom dvorištu.

- Ja nisam odmah shvatio o čemu oni pričaju jer se moja djeca nisu tukla ni sa kim. Pozvao sam sina na telefon, ali mi se on nije javio i ja sam se u tom trenutku već zabrinuo. Pomislio sam da je u pitanju neka ozbiljnija tuča i da je u bolnici zbog povreda, pa da zato ne može da se javi. Sjeo sam sa drugovima u automobil i odmah smo otišli do škole.

Kada sam izašao iz vozila, vidio sam gužvu. Bila je prisutna policija, kao i Hitna pomoć. Ja sam se probio kroz gužvu i došao sam do ulaza. Vidio sam da moja djeca leže na ulici ispred školskog dvorišta. Bili su pokriveni ćebadima, ali su im se vidjele patike i po njima sam ih prepoznao - dodao je.

Kako je ispričao, pitao je je prisutne zašto su njegova tu ostavljena jer su samo njih dvoje ležali. Svi ostali povrijeđeni bili su prevezeni u bolnice. Neko od policajaca rekao mu je da su ljekari pokušali da ih reanimiraju, ali da nisu uspjeli.

- Na licu mjesta sam ostao do pet sati ujutru. Niko mi nije dozvoljavao da priđem do djece, a forenzičari su obrađivali lice mjesta. Moja djeca su tek kasnije odvezena odatle. Iste večeri oko ponoći na lice mjesta došao je Radiša Blažić sa starijim sinom i prišao je okupljenima koji su odmah počeli da viču na njih.

Pretres kuće

Rekli su im: "Bježite odavde, pobit ćemo vas, Uroš nam je pobio djecu“. Na to je njegov otac počeo da plače. Ja sam bio spreman da ga ubijem, ali me je policija držala sve vrijeme, a Radišu i njegovog sina udaljili su s lica mjesta, rekavši im da odu. Nije mi jasno zašto ih nisu odmah zadržali u policiji i ispitali - ispričao je otac dvoje ubijenih.

Dodao je da mu je poznato da je otac Uroša Blažića uhapšen tek poslije pet dana zbog, kako kaže, pritisaka od strane roditelja ubijene djece. Istakao je da je policija pretresla njegovu kuću 5. maja i da mu nije jasno iz kog razloga.

- Nemam registrovano oružjem niti posjedujem oružje, ali moj sin Milan je bio policajac, tako da je zbog posla imao službeni poštolj. Međutim, nije ga držao u kući jer je njegova sestra sređivala njegovu sobu, tako da sam mu ja rekao da je bezbjednije da pištolj drži u službeni prostorijama. On me je poslušao, tako da je svoj službeni pištolj držao na poslu, gdje je kasnije i pronađen. 

Smatram da je Radiša Blažić podjednako kriv kao Uroš za ovo što je Uroš uradio jer je, po mom mišljenju, dovukao silno oružje iz vojske, a poznato mi je da je, kada se ženio njegov stariji sin, što je bilo prije više od deset godina, davao Urošu automatsku pušku da puca na svadbi. O tome mogu i drugi da posvjedoče - istakao je

On je rekao da je porodica Blažić "bila specifična" i da se sa njima niko iz sela nije družio. Dodao je da su "bili agresivni" i da je to bio razlog zbog kog su ih mještani izbjegavali.

- Ljudi iz Dubone su mi za Uroša pričali da je imao običaj da ljudima po dvorištu ubija pse puškom. Oni to nisu prijavljivali jer su smatrali da ne bi postigli ništa jer je Urošev otac radio u vojsci - zaključio je.

20 godina je malo

U tužilaštvu je svjedočila i Zorica Panić, majka dvoje ubijenih, koja je rekla da ima potrebu da da iskaz u svojstvu oštećene. Rekla je da "smatra da je to što je Blažić uradio strašno" i da je kazna koja njemu prijeti, a za koju je čula da je u pitanju 20 godina zatvora, malo za takav zločin.

- To je malo i za jedno dijete, a on je meni ubio dva djeteta. Ja, kao majka, tražim da on bude osuđen na doživotni zatvor. Također, smatram da je za ovo što je Uroš uradio podjednako kriv njegov otac jer je sve to oružje on iz vojske nabavio. Ja to pretpostavljam, zato što je on radio vojsci. 

Moj sin Milan je bio policajac, a svoj službeni poštolj držao je zaključan na poslu. Ne razumijem odakle porodici Blažić toliko naoružanje i kako to niko nije primjetio. Kao da su se spremali za rat - rekla je.

Istakla je da se nada pravdi i da zna da sada ne postoji smrtna kazna, tako da misli da bi "bilo pravedno da Uroš i njegov otac budu osuđeni na doživotne kazne zatvora".

- Ja kao roditelj jednostavno ne mogu da podnesem da Uroš Blažić može da bude osuđen na samo 20 godina zatvora. Inače, sa porodicom Blažić, nikada nismo imali nikakvih problema, ali se sa njima nismo ni družili - zaključila je majka.