U Hrvatskoj se naredna godina naziva „superizbornom“, pa će građani imati priliku da glasaju za Evropski parlament, Hrvatski sabor i predsjednika države.
Za razliku od ostalih zemalja regiona, Hrvatska ima ideološki jasno profilirane stranke u skladu s grupacijama u Evropskom parlamentu, a jedini koji iskače iz tog kolosijeka je, iako prijedlog SDP-a, zapravo solo igrač Zoran Milanović.
Rasadnik ustaštva
Nije Hrvatska preko noći došla do tog procesa, nego u posljednjih desetak godina, odnosno ulaskom ove države u Evropsku uniju.
Nekada je HDZ bio rasadnik ustaštva, s mnoštvom kadrova koji su se 90-ih vratili iz emigracije iz raznoraznih zemalja koje nisu isporučivale građane Jugoslaviji. Takvi kadrovi su njima pravili štetu među evropskim partnerima, a doprinosa, osim užasnom retorikom, nije bilo.
Od raznoraznih proustaških kadrova, koje je Andrej Plenković pročistio iz HDZ-a, nastale su raznolike stranke desnice poput Domovinskog pokreta i Hrvatskih suverenista, a njihovo osnivanje nije imalo nikakav utjecaj na broj glasova HDZ-a.
No, ta profilacija ideološki raznolikih stranaka je, kako to obično biva i u Evropi, više pogodila ljevicu, koja je ionako teško dolazila na vlast, odnosno samo u periodu Milanovića i Račana.
Tako su nekada postojali samo SDP i regionalna istarska stranka IDS, a stranke na ljevici je danas zaista teško izbrojati i glasovi su rasparčani. Iako su opozicija, SDP se više bori sa samim sobom, pa je iz stranke protjerao bivšeg predsjednika Davora Bernardića, koji je s grupom ljudi osnovao Socijaldemokrate.
Ljevica izgubljena
Osim toga, postoji i zeleni pokret Možemo, koji upravlja procesima u Zagrebu, no ne uspijeva da razvije stranačku infrastrukturu po cijeloj Hrvatskoj, odnosno bilo gdje izvan velikih sredina, slično kao što je to slučaj u BiH s Našom strankom. Osim toga, parlamentarna u Hrvatskom saboru je i Radnička fronta, koja mnogo više ide ulijevo od svih ostalih i pripada evropskoj grupaciji ljevice.
U mnoštvu tih stranaka lijeve profilacije SDP svojim politikama više liči na HDZ, nego na neku lijevu stranku, dok ostale stranke ljevice nemaju toliku moć da bi zauzele njihovo lidersko mjesto u ljevici. Pokret Možemo pokušava primjerom iz Zagreba to prenijeti na cijelu Hrvatsku, ali to nije uspio ni pokojni Milan Bandić, koji je važio za puno harizmatičniju i pragmatičniju osobu od Tomislava Tomaševića.
HDZ je danas jedna klasična demokršćanska stranka, koja se ne razlikuje puno o drugih takvih u Evropi. Otvoreni su za razne liberalne ideje, pa nemaju ništa protiv Istanbulske konvencije ni u trenutku kada se njoj suprotstave Crkva i desničarske organizacije.
Njihove politike su danas jasno profilirane i unutrašnjih problema po tom pitanju nemaju, pa stoga i ne čudi da se već nekoliko godina od posljednjih izbora prave raznorazne ankete koliku će koja stranka imati podršku, a HDZ je vrlo stabilan na prvom mjestu, bez nekih oscilacija u rezultatima anketa.
Ne mogu ih u tome poremetiti niti razne afere, a posljednja u nizu se tiče ministra vanjskih i evropskih poslova Hrvatske Gordana Grlića Radmana, koji nije prijavio u imovinsku karticu prihode od dividendi u ukupnom iznosu od 2,11 miliona eura.
Tako da HDZ-u neće problem predstavljati broj glasova za Evropski parlament, za Hrvatski sabor će jedinu dilemu predstavljati ko će im biti manji partner uz stranke nacionalnih manjina.
Predsjednički izbori
Trka za predsjednika države će biti nešto drugačija. Na tim izborima građani više biraju ličnosti, nego što vode računa ko je iz neke stranke.
Zbog toga će HDZ morati pronaći tu neku osobu s harizmom, što neće biti lagan zadatak, s obzirom na to da je stranka dosta personalizirana, a alfa i omega svih procesa je trenutni premijer i predsjednik stranke Andrej Plenković.
