Dan nakon isplate penzija gužva na velikoj pijaci u Podgorici. Građani danas razmišljaju o popunjavanju kućnih zaliha, a sutra će o glasanju za predsjednika države.
Zabrinuti izrazi lica pokazuju da nije lako.
- Veoma je teško kao i u cijelom regionu. Mučimo se i deveramo kako znamo i umijemo i svaki dan je teže. Sve je poskupilo, neuporedivo s godinom ranije. Sad kad sam uzimala meso rekla sam im da se ovo više ne može izdržati - kaže Podgoričanka Vesna Krivokapić.
Opstanak države
Od cijena povrća, mesa ili iznosa mjesečnih računa ovoj penzionerki teže pada nesloga u narodu. Ne samo u Crnoj Gori, ali u njoj pogotovo zadnjih godina.
- Jako sam zabrinuta za mlađe generacije i njihovu budućnost. Sa svakim izborima mi se nadamo bit će bolje, krenut će, ali čini mi se da su ovi prostori takvi da se naša svijest jako sporo kultiviše. Civilizacijski slabo napredujemo. Svaki izbori su nam istorijski, od njih zavisi opstanak države, a niko se ne brine o malom čovjeku - kaže Vesna.
Mnogo stanovnika Podgorice, ali i prodavaca na pijaci vezano je za Bosnu. Vesna je živjela u Sarajevu, a poljoprivrednik Veljko Radulović nekada je na Grbavici i Baščaršiji prodavao šlepere lubenice i u svoje selo Koman kod Podgorice vraćao se s punim kesama tadašnjih dinara.
Moj jarane...
- Poljoprivrednik sam već 40 godina, a po Bosni sam nekada prodavao po 150 tona lubenice. Moj jarane, čovjek može biti ili dobar, ili loš. Bosanci su mi mili ljudi. Kod mene su živjeli kao podstanari, kuću su mi pravili... Boja i nacija me nikad nisu interesovali - kaže Veljko.
Da je nekada imao mehanizaciju koju ima danas, dodaje, bio bi milijarder, ali zdravlje je narušeno pa prodaje i onu koju je stekao.
- A osjeti se i kriza. Mi ovdje jedino radimo subotom, nedjeljom i kad su penzije. Penzioneri su nam najmiliji ljudi - kaže Radulović.
