- Iskreno govoreći, nisam mislio pisati više ništa o tribini održanoj u Dorćol Platzu u sklopu razgovora o knjizi "Trenutak kad je meni počeo rat", izuzev one crtice koju sam objavio upravo na Peščaniku. No, onda se na portalu Russia Today ukazao tekst Muharema Bazdulja pod nazivom "Moral, stid i duh stepenica", u kojem je iznio perfidnu i očitu laž o meni, koja mu je između ostalog poslužila kao šlagvort za tekst prepun hinjene naivnosti i držanje visokomoralne lekcije s visoka marginaliziranoj javnosti opozicijske demokratske Srbije, za dodatno naglašavanje gluposti koje je na tribini izgovarao, za zaobilaženje bitnog i za nepodnošljivo glumljenje žrtve. Tekst je dostupan online, pa nema smisla da ga u cijelosti citiram - piše hrvatski historičar i kolumnista Dragan Markovina.

Njegov autorski tekst prenosimo u cijelosti. 

- Prije nego krenem na suštinu teksta, krenut ću od onoga čega se on sam uhvatio, odnosno od njegovog pjevanja s Kusturicom i Handkeom te realnom hajkom koju je zbog toga doživio u Sarajevu. Meni je, naime, savršeno svejedno s kim se Muharem Bazdulj privatno druži i opušta i ne smatram da je to razlog da se čovjeka diskvalificira iz bilo kakvih rasprava i iz javnosti ili da mu se oduzima prostor za pisanje. To, međutim ne znači da takva njegova manje-više javna manifestacija bliskosti s Handkeom i Kusturicom ne šalje javnu poruku i na kraju krajeva nije usko povezana s njegovim statusom u Beogradu i javnim djelovanjem. I može ih on još sto puta nazivati dvostrukim dobitnikom Zlatne palme i nobelovcem, što njih dvojica nesumnjivo jesu, ali korijen njihove popularnosti u Srbiji leži u javnim manifestacijama srpskog nacionalizma kod prvoga i njegovom projektu Andrićgrada koji doista ne služi ničem drugom, doli da se njime prikriju najgori ratni zločini nad Bošnjacima u Višegradu te u opravdavanju Miloševićeve ratne politike, uključujući i onaj grozomorni posjet Podrinju nedugo nakon genocida kod drugoga. Što je najgore, Bazdulj je sve, samo nije glup čovjek, i on zna isto ovo što sam upravo napisao, ali ne vidi u tome nikakav problem. S te strane je suštinski nebitno gdje je i šta je pjevao, nego je puno bitnije to što ovakva vrata bliskosti itekako pomaže njegovom javnom statusu u Srbiji pa i u RS.

"Dio mainstreama u Hrvatskoj"

I evo me kod merituma. U svom tekstu on kaže da ja manje-više mislim o ratu u Hrvatskoj isto što i Plenković, odnosno da je i "za Markovinu i za Plenkovića, primjera radi, rat bio "velikosrpska agresija", a Oluja "legitimna vojna akcija". I jedan i drugi će priznati da se tu desio i pokoji zločin, ali to će svoditi na pojedinačne incidente“.

Napisati ovakvu laž je iritantno. Da, ja mislim da se na Hrvatsku, kao i na Bosnu i Hercegovinu sručila velikosrpska agresija i da je Oluja bila legitimna vojno-oslobodilačka akcija. I volio bih da Bazdulj argumentirano demantira jedno ili drugo. Međutim, ja isto tako smatram i napisao sam to u barem dvije knjige i kroz desetak tekstova te rekao u desetinama intervjua, da rat nije bio samo agresija, nego je bio i građanski, kao i da je Oluja, odnosno ono što se s paljevinom srpskih kuća, organiziranom pljačkom i ubistvima nakon nje dešavalo, kao i sa zakonskim odredbama koje su onemogućile povratak Srba, bila državni projekt s jasnim ciljem da se Srbi nikad ne vrate u Hrvatsku i da je to sam Tuđman i javno govorio tvrdeći da je poželjan broj Srba u Hrvatskoj tri posto. 

Štoviše, na samoj sam tribini s koje nas Bazdulj izvještava upravo to i rekao, a on ima obraza nakon toga napisati ovakvu laž. Na toj istoj tribini u reakciji na famoznu upadicu iz publike na samom kraju on sebe stavlja u ulogu žrtve i priča o tome kako mu je ugrožena egzistencija jer je zbog hajke izgubio angažman u Oslobođenju. A čovjek pri tom iskače iz paštete, sjedi u upravi RTS-a, dobiva momentalni angažman u Glasu Srpske nakon toga, ukazuje se kao autor i sugovornik u svim mainstream medijima u Srbiji i na koncu u jeku agresije Rusije na Ukrajinu počinje pisati za portal Russia Today koji nije ništa drugo, nego propagandno glasilo Putinovog režima.

Ja sam, s druge strane, zbog javnog protivljenja podizanju spomenika Franji Tuđmanu u Splitu, koje sam između ostalog argumentirao i egzistencijom logora-mučilišta za Srbe u Lori i masovnim izbacivanjem Srba iz stanova u Splitu kao dijelom njegovog političkog projekta, ostao bez posla na tamošnjem Filozofskom fakultetu, a sve unatoč tome što sam ispunio sve obaveze, doktorirao u roku i imao odlične ocjene studenata. I tada sam doista ostao bez ikakvih prihoda, da bi jedini čovjek koji mi se javio i ponudio posao bio Milorad Pupovac, na čemu sam mu do danas zahvalan, bez obzira što ne odobravam njegovu pretjeranu bliskost s Porfirijem i Aleksandrom Vučićem.

I po Bazdulju sam ja dio mainstreama u Hrvatskoj i mislim kao Plenković, a on je valjda hrabri suočavatelj s temama koje nitko ne otvara što mu je ugrozilo egzistenciju.

Čuvanje murala Ratka Mladića

Kad je početnu tezu teksta, koju je koristio i na tribini, izveo iz očite laži, bilo je jasno kako će mu dalje ići argumentacija. Bazdulj ukratko ukazuje na to da je problem suočavanja s prošlošću u Srbiji u tome što se nikako ne priznaje i ne dobiva prostor tzv. srpska priča rata. Odnosno, da citiram taj dio teksta: 

- U Srbiji se, međutim, "suočavanje sa prošlošću" svodi na mantre o apsolutnoj srpskoj krivici. Na tom tragu, kao u Krležinoj rečenici po kojoj u građanskom ratu ni grobovi nisu ravnopravni, glas bošnjačkih i hrvatskih žrtava se mnogo glasnije čuo, mnogo je ukorjenjeniji u "kulturi sjećanja", u svijetu se o njemu mnogo više zna, nego o srpskim žrtvama“.

Ovo je još jedna očita laž, uz to što je apsolutna nelogičnost i glupost sažeta u dvije rečenice. Prvo, nije tačno da se u Srbiji suočavanje s prošlošću svodi na mantre o apsolutnoj srpskoj krivici. To je donekle zavodljiva, no i dalje lažna teza ako se misli isključivo na manjinsku Srbiju okupljenu oko nevladinih organizacija. Pa dovoljno je konzultirati publikacije objavljene od strane samog forumZFD-a koji je organizirao tribinu, na primjer onu „Iza sedam logora“ ili „Život u limbu: knjiga ožiljaka“, u kojima se itekako govori i o zločinima nad Srbima, da se shvati perfidnost Bazduljevih zaključaka. S druge pak strane, u Srbiji, a o njoj u cjelini on govori u citiranoj rečenici, se, s izuzetkom marginalnih glasova, isključivo i čuje priča o srpskim žrtvama, sve uz masovne spektakle s traktorima i bez ikakve stvarne empatije prema čak i izbjeglim Srbima iz Hrvatske, a kamo li prema drugima. 

Treba imati ozbiljno debeo obraz pa zaključiti kako se u zemlji čija vlast se angažirala na čuvanju murala Ratka Mladića suočavanje s prošlošću svodi na mantru o apsolutnoj srpskoj krivici. U drugoj pak rečenici slijedi apsolutna glupost, jer kaže da se u svijetu mnogo više zna o glasu hrvatskih i bošnjačkih žrtava, nego o onome srpskih iz čega autor sugerira da je to zbog ovakvog suočavanja s prošlošću, a ne zbog stvarne naravi ratova za jugoslavensko nasljeđe i zbog toga što je svima u svijetu jasno kakav je ovo bio rat. Da se službena Srbija doista suočila s Vukovarom, Sarajevom, Srebrenicom, Prijedorom, Višegradom, Dubrovnikom i selidbom leševa ubijenih Albanaca u hladnjačama, sva bi ova naša rasprava bila suvišna. Ukratko, tzv. svijetu nije trebala nejaka NGO-scena u Srbiji da ga u nešto uvjerava.

Pokušaj patetičnog argumentiranja

I na koncu ono posljednje, čega nema u Bazduljevom tekstu, ali je izrekao na tribini, jeste pokušaj patetičnog argumentiranja zbog čega je sramotno što Hrvatska nije dopustila dolazak Aleksandra Vučića u Jasenovac. Bazdulj je tu povukao paralelu s eventualnom zabranom dolaska predsjednika Izraela u Aušvic te počeo pričati o tome kako su ustaše skoro izbrisale selo Vučićevog porijekla u Bosni i Hercegovini. Na što sam mu na tribini rekao, a ponovit ću i sada, da je iskrenost Vučićevog suosjećanja sa žrtvama Jasenovca postala nepostojeća u času u kojem je obalu unutar logora Staro Sajmište nazvao obalom Jasenovačkih žrtava. I da taj logor, bez obzira što se formalno nalazio na teritoriju NDH, s tom zločinačkom tvorevinom nema ništa. I da je sramotno da se logor u centru Beograda, u kojem je u organizaciji Nijemaca i Nedićeve vlasti umorena skoro kompletna jevrejska populacija Beograda minimizira ovim imenovanjem obale. A da pored toga Poljska i Izrael nisu ratovali prije 25 godina, niti je aktualni predsjednik Izraela dolazio u okupirane krajeve Poljske i držao zapaljive nacionalističke govore.

Sve je dakle i u ovom Bazduljevom tekstu i u samom nastupu na spomenutoj tribini, u znaku laži, poluistina i moralnog relativizma te što je najbitnije, u skladu s dominantnim narativima vladajuće politike u Srbiji, odnosno upravo onoga što lažno imputira drugima.