Tomislav Mamić već je 10 godina u penziji, a prije toga radio je kao profesor historije u Tehničkoj školi u Puli. Sa svojim učenicima ostao je u kontaktu, a oni su nedavno pokazali veliko srce i pomogli svom nekadašnjem profesoru.
Profesor, naime, prima terapiju skupim injekcijama jer je skoro oslijepio, a liječi se zahvaljujući svojim bivšim učenicima, koje naziva prijateljima, koji su otvorili humanitarni račun u banci kako bi mu omogućili terapiju injekcijama da mu spase oči u privatnoj klinici. Terapiju koja mu je bila potrebna ne pokriva HZZO, a svaka injekcija košta 5.700 kuna (oko 1.478 KM). Bivši učenici i kolege dosad su već prikupili 150.000 kuna (oko 38.903 KM).
- Nikad u životu nisam imao nikakvu zaštitu. Otac mi je poginuo u Njemačkoj na gradilištu kad sam imao 13 godina i ja sam sigurno dvadeset godina nakon toga svaku noć sanjao da nije istina da je on umro. Sad sam prvi put u životu bogat, a istovremeno mi je neugodno. Sram me jer nisam navikao da mi netko daje. Ali opet, da nije bilo te djece – ja bih ostao slijep - rekao je Mamić za Istra24.
Terapija koju profesor prima zasad daje rezultate. Naime, ne tako davno bio je u fazi kad gotovo ništa nije vidio. Na lijevo oko, doduše, više uopće ne vidi, dok mu se na desno oko vid polako vraća.
- Štos je u tome što meni to nije bio posao nego poziv. Bio sam ja njima i strah i trepet, i to po nekoliko mjeseci. Ali, nikad to nije bilo neljudski. Morao sam malo i taktizirati, da nauče što smiju, a što ne smiju. Bio sam im i ćaća i mater i prijatelj i svadljivac, pa i zločest prema kolegama i roditeljima kad je trebalo pomagati djeci. Gledajte, jednog profesora svakog sata u razredu sudi najmanje dvadesetak ljudi, a oni su toliko kritični da vas snime za par mjeseci i gotovo. Ja sam tako stekao neki status koji je gotovo neobjašnjiv, ali samo zato što sam o svakom djetetu brinuo kao da je moje rođeno, neovisno o tome jesam li im bio razrednik ili ne - rekao je Mamić, profesor koji ima tu čast da su mu bivši učenici već unaprijed osigurali barem 25 terapija koje će mu spasiti vid, a koje sam, s profesorskom penzijom, nikad ne bi mogao priuštiti.
