Nina i Vladimir Bril sa kćerkom Anom pobjegli su iz rodnog Harkova četiri dana nakon početka rata u Ukrajini. Uprkos upozorenjima da je napuštanje skloništa rizik, pošli su na put do Uzgoroda, a zatim preko Budimpešte stigli u Niš, gde stanuju u kući Anninog prijatelja, piše AA.

Zabrinuti za živote ostalih članova porodice, rođaka i prijatelja koji su ostali u Ukrajini, nadaju se da će se rat što prije završiti i da će se svi vratiti svojim, makar i razrušenim, kućama. Ekipa Anadolu Agency (AA) posjetila je njihov privremeni dom u Nišu.

Rat koji tamo niko nije očekivao prekinuo je porodičnu proslavu.

- Živjeli smo sasvim običan život kada je 24. februara počeo rat. Bio je to šok za sve nas! Trebalo je da starijoj kćerki Marini proslavimo rođendan. Kupili smo tortu i trebalo je da budemo svi zajedno, cijela porodica. Desila se nevjerovatna slučajnost - baš tog dana, u četiri ujutru, proletjele su prve rakete. Zatim se čuo jak prasak, pukla su stakla na prozorima - govori Vladimir Bril.

Život uz sirene za uzbunu i detonacije

Bilo im je teško da prihvate stvarnost, ali su nakon nekoliko dana života uz sirene i pod bombama, supruga i on shvatili da se napad neće ubrzo završiti i da treba da odu dok je još moguće, prije svega, da bi zaštitili kćerku Anu.

- Druga kćerka je ostala u Ukrajini, sa porodicom i djecom, dječakom od dvanaest i djevojčicom od tri godine. Oni su iz Harkova otišli u Poltavu, tamo je malo mirnije, ali ne znamo kako će se situacija dalje odvijati i kuda će dalje ići - priča Nina Bril.

U Harkovu je ostala njena osamdesetpetogodišnja majka, dok joj brat sa porodicom živi u Zaporožju, gradu pod opsadom, bez struje i vode, pa i mogućnosti da komuniciraju.

- Ne znam kada ćemo se videti. Veoma brinem - kaže Nina.

Život njene porodice za tren se promijenio iz korijena. Svjesni činjenice da im je budućnost potpuno neizvesna, čitavog dana slušaju vijesti u nadi da će čuti i jednu o primirju.

Ana svaki dan u izbjeglištvu počinje time što provjerava kako su baka, sestra, rođaci i prijatelji - doskora svi zajedno, a danas u različitim krajevima Ukrajine ili Evrope.

- Svakog jutra se budim sa strepnjom, zovem ih, pišem poruke. Pitam – kako si, jeste li živi, imate li hranu, probleme… Ako bude nekih problema, pokušavamo da ih riješimo, da pomognemo, nađemo prenoćište, smještaj - govori ova devojka.

O dešavanjima u Ukrajini informiše se na televiziji, ali i grupama na Viberu i Telegramu gdje se fotografije i snimci razmjenjuju u gotovo realnom vremenu. Na jednom od njih je i škola u koju je išla, oštećena od bombi.

Šok, strah i panika

- Moj grad, Kijev, Mariupolj... Tamo se trenutno odvijaju najžešće aktivnosti, tamo je najopasnije. Molimo se da ovo prestane jer umiru civili, žene, djeca. Užasno je! Vidimo srušene kuće, zgrade, bolnice. Još mi je teško da povjerujem da je danas, u savremenom svijetu, tako nešto moguće - priča Ana.

Četiri dana rata opisuje kratko - šok, strah i panika.

- Sve vrijeme smo čuli detonacije. Krili smo se u podrumima, skloništima, podzemnoj željeznici. Djeca, stari, osobe sa invaliditetom, životinje – svi u ogromnoj panici. Zastoji u saobraćaju, gužve... Nismo mogli ni da kupimo namirnice, nikom nije bilo jasno šta se dešava - govori ona.

Odluka da se odatle mora otići bila je jasna, ali nije bilo lako naći način.

- Svi su nam govorili – ostanite u kući, nije sigurno izlaziti, ali mi smo željeli na bezbjednije mjesto. Uzeli smo male kofere, ponijeli samo dokumente, toplu odjeću i nešto hrane i jedva našli nekog da pristane da nas preveze do željezničke stanice - govori Ana.

Tamo su čekali satima jer je mnogo ljudi, većinom stranaca, tražilo prijevoz. Eksplozija u blizini stvorila je dodatnu tenziju, pa su putnici panično punili voz.

- Putovalo je po osam ljudi u kupeu, mnogi su sjedili i ležali na podu, velika gužva. Poslije 28 sati stigli smo u Uzgorod. Tamo i na granici sa Mađarskom sačekali su nas volonteri, davali nam hranu i vodu, nudili prenoćište. Hvala im na tome, veoma nam znači što nas ljudi iz različitih država podržavaju - kaže Ana.

U Srbiju preko Mađarske

U Budimpešti ih je sačekao prijatelj Aleksandar Jovanović, koji desetak dana sa njima dijeli svoj dom.

-Bilo mi je jako teško. Znao sam da su u ratnoj zoni i nisam znao šta da očekujem. Sjećam se kako je bilo kod nas prije 23 godine. Bili su pod velikim rizikom, ali su hrabri i pametni ljudi, našli su način da dođu. Čuli smo se svaki dan dok je to trajalo, nismo znali da li ćemo da se ikad vidimo ponovo u životu. Ne znam kako da opišem - znam otprilike kroz šta prolaze, a ja tamo nisam. Na kraju, dobro je da su ovdje - govori Aleksandar.

Ana, Nina i Vladimir su među više od dva miliona ljudi koji su od vojnog napada Rusije na Ukrajinu napustili tu zemlju, a procjene su da bi ih moglo biti i do deset miliona.