Učenjem dove kraj spomen-obilježja i bacanjem cvijeća u rijeku Lim u Sjeverinu, između Rudog i Priboja, obilježena je 28. godišnjica otmice i ubistva 17 Bošnjaka iz ovog mjesta na teritoriji Srbije. Tog 22. oktobra 1992. iz autobusa užičke "Rakete" putnike bošnjačke nacionalnosti, uglavnom radnike pribojskih preduzeća, iz autobusa je izvela zločinačka formacija pod komandom Milana Lukića, koja ih je nakon mučenja u višegradskoj banji Vilina vlas ubila na obali Drine.
Hanka Dautović više nema snage da prisustvuje tužnim godišnjicama u Sjeverinu, odakle je prije 28 godina krenuo i njen mlađi brat Zafer Hadžić. Ničemu se više ne nada, osim bar da pronađe njegove kosti i da ih dostojno sahrani.
– Svi su mi pomrli. Četiri brata. Još eto nas tri sestre dolazimo. Niko mi nema. Sve kuće su prazne. Još ja da umrem. Taksi me je doveo, dva dana ja ne znam za se. Nek se stidi svak za ovih 28 godina. Ne tražim ni penziju, ni pare, samo šaku kostiju – kroz suze priča Hanka.
Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo jedne od žrtava, a njihove porodice u Srbiji, državi u kojoj žive i čiji su državljani ubijeni, nikada nisu ostvarili prava na bilo kakvu vrstu pomoći.
– Nijedan milimetar se nije pomjerilo stanje u odnosu na prošlu godinu, ni po pitanju kažnjavanja ostalih počinilaca ovog gnusnog zločina, ni po pitanju reparacije žrtvama i priznanja od strane države, jer i dalje zakon o žrtvama rata nas ne priznaje kao civilne žrtve rata. Nema pomaka ni po pitanju pronalaska posmrtnih ostataka. Pronađen je samo Medredin Hodžić, kada je napravljen dogovor BiH i Srbije o isušivanju jezera Perućac. Tada je površno odrađeno prekopavanje. Da se malo detaljnije radilo vjerovatno bi se pronašli još neki, ali sad to iziskuje novi dogovor i velike novčane gubitke pa to sada niko i ne čini – ističe Omer Hodžić, sin ubijenog Meda i predstavnik porodica žrtava.
Dok ih Srbija ne priznaje kao svoje građane, a BiH ne mogu tužiti jer nije imala kontrolu nad dijelom svoje teritorije u mjestu Mioče, gdje se otmica desila, njihovu tužbu protiv Srbije odbio je i Sud za ljudska prava u Strazburu, jer u vrijeme kada je zločin izvršen susjedna država nije bila potpisnica Evropske konvencije o ljudskim pravima.
Čekajući pravdu, brojni članovi porodica umiru, a živima ostaje još jedino da se svake godine okupljaju i prouče Jasin nevinim stanovnicima Sjeverina.
