Zastrašujućom metastazom cijelih naselja apartmanskih kućerinaa, zgrada i hotelskih resorta, nabacanih i stiješnjenih od mora do Biokova bez ikakvog urbanističkog plana i cilja osim brze i lake zarade, Makarska je od dalmatinske, jadranske i hrvatske ljepotice postala rugoba.

Tuzemna verzija španskih betonskih depresivnih zimskih spavaonica i histeričnih ljetnih košnica. Manje poznata, a više zloglasna po turbo-folku i turbo-turizmu, piše Index.hr.

Opomena cijeloj državi koja živi samo od turizma

Makarska je uvijek bila grad masovnog turizma. Jednostavno, takav joj je geografski položaj, a ne odmaže ni blizina specifičnim emitivnim turističkim središtima. Ali sve do posljednjih desetak godina njen izgled i okolina zbog toga nisu patili. Međutim, ono što se s Makarskom događa u posljednje vrijeme je katastrofa i posebna opomena cijeloj državi koja živi samo od turizma, a posebno njenom primorskom dijelu - opomena što rade beskrajna grabež i pohlepa.

Jer ovako ne izgleda samo Makarska. Ovo je simbol Hrvatske, brige za njene stanovnike, okoliš i turiste.

Grad koji je velikim dijelom svoje historije promišljan i građen u skladu s prirodom, ambijentom i podnebljem te u taj predivan prirodni ambijent usred kojeg je smješten bio sjajno uklopljen, zbog čega su ga deseci hiljada odabrali za život, a stotine hiljada mu se desetljećima vraćale kao turisti, upravo u sklopu završnih priprema za novu turističku sezonu doživljava posljednje udarce. Makarska ih doživljava, ali taj urbicid i ekocid ne može i neće preživjeti.

Makarski fotograf Krešimir Žanetić neumitnoj propasti svog grada svjedoči slikovnim zapisom i sarkastičnim komentarom: "Nisam odavno napravio đir s fotoaparatom po rivi i stvarno ne znam zašto? Jer Makarska je stvarno prekrasna ovako okupana u proljetnom suncu."

Doista je prekrasna. Ili barem su takvi oni još preostali dijelovi njene vizure; more kada u njemu ne plutaju govna iz prekipjelih gradskih odvoda, zeleni pojas koji je svakim danom sve tanji i gordo Biokovo koje natkriljeno nad Makarsku nadgleda sav taj užas koji se pod njim događa. Ali neće ni ono još dugo nijemo svjedočiti haosu. Pitanje je vremena kada će "developeri" i "građevinski poduzetnici" nasrnuti i na njega kako bi još proširili grad koji to više nije.

Uništenje betonom

Dok je Makarska još bila grad, predstavljala je biser i središte Makarske Rivijere. Taj je grad donedavno bio poznat po idiličnom koloritu modrog mora, zelenih borova, bijelog šljunka, crvenih krovova lijepog dalmatinskog gradića te još jednom sloju zelenila maslinika i šume kroz koji proviruju stara podbiokovska naselja, prije sivog i surog Biokova i plavog neba. Ali posljednjih desetak godina taj je grad svojskim trudom uspio cijeli ovaj prirodni spektar boja bespovratno uništiti betonski sivom.

Ona je poništila pojase borovine, maslinika i raslinja te svela vizuru Makarske na beton i more. Ali i to more posljednjih je godina stalno trovano zemljom kojom se, kao i građevinskim otpadom, "dohranjuju" plaže. "Bili makarski žal" tako ostaje u pjesmama iz prošlosti, a mijenja ga blato. Ta nijansa smeđe na makarskim plažama još je i "dobra" jer u posljednje se vrijeme događa da joj se pridruži i srodna boja fekalija.

Divlje širenje Makarske uzima još jedan važan danak, za kraj koji od turizma jako dobro živi možda i fatalan. Zbog eksplozije gradnje i ljetne pretrpanosti kapaciteta, koje ni blizu ne prati komunalna i prije svega kanalizacijska infrastruktura, oborinske vode čine svoje pa dolazi do toga da u gradu kojem je zaštitni znak more po tom istom moru plutaju govna. Cinici kojih u Makarskoj ne nedostaje reći će kako je to savršeno prikladno za grad zvan "Zlatna vrčina". Vrčina je, naime, u lokalnom dijalektu tuta ili kahlica.

Trend ubojit prema prirodi i moru

Grad donedavno poznat po prirodnim pješčanim plažama i čistom moru sada je, nakon zloglasne "dohrane" gradskih plaža građevinskim otpadom, poznat po nakaradnim i neprirodnim "zemljanim Zlatnim ratovima", koji su zauvijek nagrdili primorsku vizuru Makarske te započeli još jedan ubojit trend prema prirodi, moru i podmorju ovog dijela Hrvatske.

Tako nestaju i one jedine preživjele komparativne prednosti i posebnosti ne samo unutar makarskog masovno-turističkog paketa nego se bespovratno upropaštava jedan nekada lijep grad i još ljepša priroda koja ga okružuje.

Naravno, sve ovo događa se u režiji najjačih političkih stranaka i kako bi se pod krinkom "interesa grada", "razvoja turizma" i "produljenja turističke sezone" pogodovalo krupnom privatnom kapitalu i bespovratno uništilo ovaj divni komad prirode.

Slike Makarske koje gledate najgore su vizure tog grada u njegovoj historiji, gore i od onih krajem i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kada je bila potpuno srušena nakon teških savezničkih bombardiranja.

Nisu rijetki oni koji, kada vide u što se Makarska pretvorila, zazivaju da se ova nakaradna i loša izlika za grad opet sravna sa zemljom. Jer nema joj druge pomoći.