Još svega 10-tak dana ostalo je do ispraćaja 2024. godine, a to je period kada mnogi podvlače crtu na učinjeno, ispunjeno, ostvareno.
Među njima je i reditelj Dino Mustafić, direktor Narodnog pozorišta Sarajevo, koji je upravo o tome govorio za „Dnevni avaz“.
Pozorište narodu
- Uradili smo mnogo toga u prošloj godini. Uspjeli smo prirediti nekoliko pozorišnih iznenađenja, unijeti poticajnu energiju, ispuniti pozorišnu salu publikom do posljednjeg mjesta, izboriti se za medijski prostor sa produkcijama visoke, kritičke kulture, s raznolikim narativima koje danas rijetko možete vidjeti u subvecioniranim institucijama kulture. Pokazali smo da je moguće smiono i nekompromisno pozorište kreirati unutar postojećeg sistema, što su publika i kritika prepoznale kao slobodan i intrigantan, pozorišno atraktivan iskorak u odnosu na prethodne godine. Naravno, iza svega toga stoji timski rad, vrlo naporan i energičan, rekao bih čak i iscrpljujući. Međutim, Narodno pozorište pokazalo je smionost da izađe iz okvira nekog unutar zadanog modela koji je davno prihvaćen kao naš, u koji su unaprijed upisani limiti i čija repetitivnost upućuje na određenu dozu konzervativizma i provincijalizma. Mi smo puno bolji, od toga koliko sami sebe vrednujemo, i trebamo se samo usuditi govoriti u teatru o onome što nas opterećuje ili veseli, o svijetu u kojem živimo i to govorom kog razumijemo – kazao je Mustafić.
Podsjetio je na slogan s kojim je NPS nastupio početkom mandata za stogodišnjicu „Kuće na obali“, kazavši da je to i ostao slogan – „Pozorište narodu!“
- Nimalo slučajno, jer vidim da se teatar vraća narodu. Mislim da je to budućnost teatra jer upravo u ovim strahovima od ekološke kataklizme, od trećeg svjetskog rata, od svih ratova, teatar djeluje kao neko sklonište jer nudi ono što je humanost, podrška slabima. A što se tiče mene, instinktivno sam odabrao teatar kao svoj medij, jer sam nomad u svom biću. Ne mogu to samo povezivati sa teatrom. Meni je stvarno užitak da putujem i da radim u različitim sredinama, upoznajem ljude. Ne doživljavam to kao poteškoću. To je moja strast i ne osjećam ni u jednom trenutku ni zamor ni prisilu – istakao je.
Važnije od života
Na naše pitanje na šta je najviše ponosan, odgovorio je:
- Mislim da je rano da svodim račune, ima još mnogo toga što želim uraditi u životu i umjetnosti.
Ne libi se iznijeti svoja mišljenja o društveno-političkim situacijama u državi. Rekao je kako se otvoreno zalaže za društvo socijalne pravde i građansko ustrojstvo BiH, što mnogi vežu za stranke građanske, socijaldemokratske i liberalne orijentacije...
- Međutim, to je moj svjetonazor, kućni odgoj i obrazovanje, a ne stranačko opredjeljenje. Kao umjetniku i građaninu koji promišlja svijet, istina je važnija od moje pozicije i statusa, često i od mog ličnog probitka. Moji su istinski uzori ljudi kojima je to bilo važnije čak i od života. Uostalom, o tome je divno pisao Zigmunt Bauman (Zygmunt) koji je rekao: „Postajem slobodan kad sretnem drugog slobodnog čovjeka.“ Sloboda je opća ili je nema – zaključio je Mustafić.
Egzistencijalna sudbina umjetnika
Mustafić nam je otkrio da je NPS ove godine imao 30.000 gledalaca koji su uživali u programima.
- Brojke nas ohrabruju. I sami ste se uvjerili da imamo u svim sarajevskim pozorištima iznimno dobar odziv publike i to govori da naše društvo ima kulturne potrebe koje se moraju održati. Najave koje dolaze s novim proračunima i ekonomsko-političkom situacijom u budućnosti nisu ohrabrujuće za pozitivan trend i nužni reformski put velikih pozorišnih sistema poput nacionalnih kuća na Balkanu. Moramo prepisati pozitivna zapadna iskustva subvencioniranja kulture, gdje je zadaća institucija da očuva najviše artističke standarde i ne dopusti da egzistencijalna sudbina umjetnika ovisi o milosti vladajuće političke većine i njihovog odnosa prema teatru. Tu bitku još nismo ni počeli – naglasio je Mustafić.
