Rikardo Druškić itekako je poznato ime u svijetu umjetnosti, ali ne onom klasičnom. Druškić se davno opredijelio za inovativnost i bez mnogo razmišljanja krenuo u nešto novo, drugačije, nijansu posebnije. Spaja tradiciju s tehnologijom, i to čini vrlo dobro. Prepoznat je i mimo Bosne i Hercegovine.

Moji apetiti

Nedavno je boravio u Sjedinjenim Američkim Državama, u Mančesteru, na umjetničkoj rezidenciji koja je trebala trajati tri mjeseca. No, odlučio se vratiti u svoje Sarajevo ranije, nakon što je u Mančesteru proveo manje od dva mjeseca.

Kako je bilo u Mančesteru, u smislu umjetnosti i Vašeg ličnog rasta?

- Na rezidenciju u Mančesteru krenuo sam početkom septembra. Iskren da budem, imao sam velika očekivanja koja su postojala na dva nivoa. Prvi dio tih očekivanja bio je povezan s mojim umjetničkim stvaralaštvom - očekivao sam prilike koje bi mojim radovima podarile novu publiku. Osim toga, moje bivstvovanje na ovom svijetu okarakterizirano je konstantnom željom za novim iskustvima. Čovjek sam koji voli avanturu, a najbolje avanture uvijek se događaju na putovanjima. U Americi sam proveo dva mjeseca, najveći dio u Mančesteru. Ova rezidencija možda nije zadovoljila moje apetite kao umjetnika, ali zaista mi je pružila jedno prelijepo iskustvo koje ću zauvijek pamtiti.

Vratili ste se ranije, a Vaš boravak je trebao trajati otprilike tri mjeseca?

- Moj boravak jeste skraćen. Pragmatičan kakav jesam, izračunao sam da sam potrebniji svojim projektima u Sarajevu nego u Mančesteru. Mančester jeste dio Amerike, grad je uređen i ljudi imaju dobre uvjete za život. Ipak, što se tiče kulture, mnogo je iza Sarajeva, i to je bilo lijepo saznanje. Trenutno radim na velikom projektu u Sarajevu i, iskren da budem, jedva sam čekao da se vratim.

Ipak, niste se vratili baš zadovoljni, o čemu ste objavili podugačak tekst na društvenim mrežama. Zašto?

- Glavni razlog zašto sam napisao toliko veliki tekst jeste to što ne volim nepravdu. Kada je ta nepravda usmjerena prema meni, taj osjećaj se intenzivira. Nisam ja nešto puno oštećen tamo. Moja umjetnost je daleko iznad bilo čega što u Mančesteru postoji, ali ipak - bio sam pozvan kao gost, prešao sam 8.000 kilometara. Iz moje perspektive, to je trebalo da se poštuje. Moj tekst je bio kritika jednog dijela zapadnog progresivnog političkog sistema, za koji smatram da je virus mozga. Prije dolaska u Ameriku znao sam za rat između kultura koji se tamo dešava, a manifestira se kroz one koji pripadaju republikanskoj ili demokratskoj političkoj struji. Sve ono što sam godinama slušao kroz izučavanje američke kulture i socioloških fenomena sada sam osjetio na vlastitoj koži. Pozicija u kojoj se svaki moj individualni kvalitet gubi, a moj trud i zalaganje zanemaruju, nije nešto što mi odgovara niti na što ću pristati. Taj sistem je opasan i kontraproduktivan. On umanjuje vrijednost individualnih napora i misli, zamjenjujući ih kolektivnim stigmatiziranjem na temelju vanjskih faktora, kao što su rasa, porijeklo ili socijalni status. Takav pristup ne doprinosi socijalnoj pravdi; naprotiv, on stvara novu vrstu podjela, još dublje polarizirajući društvo. Taj sistem je jedan od uzroka najveće socijalne krize u američkom društvu. Drugim riječima, nisam imao fer uvjete u Mančesteru iz razloga koje ne priznajem. Želim se otvoreno suprotstaviti sistemu koji stavlja grupni identitet ispred individualnih kvaliteta.

Nisam razočaran

Niste imali prilike kao pojedini koji su također izabrani u program. Jeste li razočarani zbog toga?

- Nisam razočaran, ali glavni razlog leži u tome što te prilike nisu sadržavale inherentni kvalitet. Ovo je više borba za sebe, svoje vrijednosti i ideale. Ljudi tamo su navikli da šute i ne pričaju o stvarima koje ih muče. Ja nisam tako odgojen. Osim toga, moj kolega Lens (Lance), s kojim sam dijelio rezidenciju, sjajan je čovjek. Zaista mu želim sve najbolje. Ali ova tema je veća i od mene i od njega, i o njoj se mora govoriti.

Plašite li se da bi Vaše riječi, odnosno kritike, mogle rezultirati zatvaranjem potencijalnih vrata u budućnosti?

- Ne plašim se, naravno. Istina je oduvijek bila u vrhu mog sistema vrijednosti. Čovjek koji govori istinu ima integritet. Integritet se ne može kupiti novcem. Za mene je častan život važniji od potencijalnih angažmana u budućnosti. Novac ne može kupiti obraz. Moje izjave su me već koštale, ali, srećom, jezik umjetnosti je univerzalan, a moja umjetnost je dobrodošla gdje god da se pojavi. Internacionalni kolekcionari daju mi nezavisnost, a samo nezavisan čovjek može govoriti ono što misli i osjeća.

Muzej imerzivne umjetnosti

Nećete dati da Vas to poremeti u Vašem umjetničkom radu, nadam se. Čemu ste sada posvećeni?

- Iz Amerike sam se vratio s velikim elanom da učim nove vještine. Odluka je pala na animaciju i zvuk. Već sam započeo svoj put i odavno nisam imao ovoliku euforiju. Osim toga, moj tim i ja aktivno radimo na velikom projektu koji će, nadam se, rezultirati otvaranjem muzeja imerzivne umjetnosti. Radujem se budućnosti!

Jedva čekam opet otići

Je li to prava slika kako se tretiraju ljudi iz BiH, kao i ovih prostora? Iako je Amerika "obećana zemlja".

- Nisam siguran da ovo ima veze s tim odakle sam ja. Umjetnost priča univerzalnim jezikom i gdje god bih se pojavio, ljudi su uvijek bili oduševljeni. Ako je neko individualno na mene gledao s visine zato što dolazim iz Bosne, dobro je to sakrio. Generalno, stekao sam jako lijep dojam o Amerikancima. Osjećao sam se, izuzev tih nekoliko nepravilnosti tokom rezidencijalnog programa, prihvaćenim. Zanimalo ih je ko sam, šta sam i kako stvaram svoju umjetnost. Kad bolje razmislim, jedva čekam opet otići u Ameriku. Amerika je prelijepa država i, sa svim svojim manama, obećana zemlja u poređenju s većinom drugih država.