Vrijeme u kojem živimo prepuno je negativnih tema i teških priča, a glumac Mario Drmać se svojim radom trudi ponuditi društvu smijeh i opuštanje.

To se upravo desilo na nedavnoj premijeri predstave "Ne daj se, generacijo" u Pozorištu mladih u Sarajevu - u publici su tekle suze od smijeha.

Predstava je autorsko djelo Alena Muratovića i Marija Drmaća, koji su u ovoj predstavi uskočili u ženske role.

O svemu tome, ali i drugim zanimljivim i aktuelnim temama, Drmać je veoma otvoreno govorio za "Dnevni avaz“.

Lijepa priča

- Moram prvo spomenuti kako sam u nekoj centrifugi od oktobra - na radu predstave "Večera budala", gdje je ta predstava izazvala urnebes u dvorani i veliko interesovanje, tako da je svaka repriza bila rasprodata. I tek tada shvatite koliko je, zapravo, ljudima potrebno smijeha i druženja, laganih tema koje se polako počinju vraćati u teatar.

Pretpostavljam da je teatar sve više okupiran ovom trenutnom situacijom pa su malo i poteške teme kojima se bave predstave, pa kao glumac ih i izbjegavam. Ali šta ću, moram, to je s moje pedagoške strane dužnost - kaže Drmać.

Nakon predstave „Večera budala“ došla je i fantastična „Ne daj se, generacijo“, a Mario nam je ispričao kako se javila ideja za predstavu koja prati priču o dvije prijateljice – Bebi i Ruži, koje su nerazdvojne godinama. Tekst u osnovici tretira temu prijateljstva, svakodnevicu i preživljavanje, uz stereotipne, nametnute forme osobama treće dobi.

- Tekst je pisao Alen Muratović, moj kolega. Skupa smo studirali i radili smo mnogo, pogotovo u tom periodu između „Večere budala“ do prve probe „Ne daj se, generacijo“. Bili smo i na snimanju serije „Princ iz Eleja“ i u pauzama smo pričali kako bi bilo lijepo to uraditi, a milion ideja nam je dolazilo jer je to lijepa priča.

To je priča dviju žena koje su nama veoma bliske i poznate, i to ne samo jedna žena nego čitava plejada, skup likova uz koje smo odrasli, jer smo mi te generacije, 1977./1978. godište, koje je imalo potpuno drugačiju strukturu života od ove koja je danas - kaže Mario.

Karta više

Ističe da je proces rada bio pun izazova.

- Moram reći da je Alen napisao prekrasan tekst koji smo s nestrpljenjem i velikim žarom radili i stvarali po čitav dan na probama. Nismo imali pretjerano mnogo ni vremena do same premijere i nisam očekivao ovakvu reakciju, zapravo ne znam ni šta sam očekivao. Znao sam da će to biti lijepa priča koja će zaista dirnuti i razveseliti ljude, ali kada smo prvi put stali pred publiku i kada je taj aplauz trajao nekih sedam minuta, to je nama bila vječnost, da u takvom momentu, jednom trenutku, čitava dvorana ustane na noge i aplaudira. Meni je i u ovom trenutku teško to izgovoriti, ja to nikad u životu nisam doživio... Zaista, možda i jesam, ali se ne sjećam da je tako nešto burno i s oduševljenjem prihvaćeno - govori nam glumac.

Dodaje kako nisu stigli ni skinuti šminku, a do njih su dopirale informacije kako posjetioci kupuju karte i za naredno izvođenje. Priznao nam je i da mu gode komentari, te da je lijepo proći ulicom kada ga neko zaustavi i nazove Bebom, likom koji je tek nastao.

- Zaista mi je drago što smo tih nekih sat i po, koliko predstava traje, učinili lijepim trenutkom. Radujemo se svakom narednom igranju. Sve je manje tih ljudi koje mi igramo, te Bebe i Ruže... - zaključuje Drmać.

Uloga u polučučnju

Drmać je ponovo uskočio u ženski lik, a kaže kako je svaka uloga izazovna sama za sebe.

- Alen i ja smo igrali žene u „Kokoškama“, koje su bile iz nekog potpuno drugog staleža, hoda i manira. A sad smo uskočili u neke 72 godine, a mi koji smo blizu 50-ih osjećamo sklad svojih godina i mogućnosti, ali se malo prepustimo i oborimo leđa. I hod je drugačiji, raširen, kukovi te krenu boljeti jer se toliko daješ za taj neki lik. Možda to neko može i shvatiti, ali čitavu predstavu u polučučnju igram, to se možda ispod suknje ne vidi i to je takav napor, ja znam da su meni koljena okamenila - ističe Mario.

Pinokio u 47. godini

- Po samom završetku prve reprize „Ne daj se, generacijo“ sutradan sam uskočio u novi lik. Priprema se „Pinocchio Musical“ Nine Keflin, rediteljice iz Zagreba. Radi veliku i skupu predstavu kod nas, pa s pravom možemo da kažemo da prvi put imamo orkestar na sceni koji će uživo svirati i glumce koji će uživo pjevati i igrati bajku „Pinokio“. Ja sam u ulozi Pinokija, da je to bilo prije 20 godina, možda bih se još više radovao, ali sada u 47. godini igrati Pinokija, dječaka, lutka, ima mnogo posla - kaže Mario kroz smijeh.

Ne bi trebalo biti konkurencije među kolektivima, svaki teatar radi svoj unutrašnji repertoar i onako kako zamišlja i drago mi je da smo različiti.