Mnogo je bosanskohercegovačkih žena koje su ostavile traga u književnoj historiji Bosne i Hercegovine, ali je vrlo malo zabilježenih podataka o njima, a ako su i spomenute, to je vrlo šturo. Razlog je općepoznat, patrijarhalno društvo u kojem su žene na ovim prostorima vijekovima bile potiskivane u drugi plan pa su se, da ne bi imale problema, i same sklanjale „u ćošak“. Svoje umijeće uglavnom su ispoljavale u svoja četiri zida, ali bilo je i onih hrabrijih, mada veoma rijetkih, koje su se usudile izaći iz ta četiri zida.

Jedna od takvih bila je Habiba Stočević Rizvanbegović, čije se ime i danas spominje, iako je preminula prije 133 godine, u novembru 1890., u Istanbulu, gdje je i sahranjena. Živjela je kratko, samo 45 godina, ali je ostala upamćena, ne samo po hrabrosti da piše u vrijeme kada je ženama bilo kakva naobrazba bila smatrana neprimjerenom i čak zabranjivana, nego i po talentu koji je vidljiv iz njenih prekrasnih stihova. Nažalost, danas je sačuvana samo jedna njena pjesma. 

Prognanstvo

Habiba je rođena u Stocu 1845. godine, a bila je kćerka čuvenog Ali-paše Rizvanbegovića Stočevića, koji je upravljao Stolačkom kapetanijom od 1813. do 1833. godine, kada ga je sultan Mahmud II proglasio hercegovačkim vezirom. Historija ga pamti kao velikog reformatora i graditelja hercegovačkih monumentalnih zdanja, od kojih je i danas impozantna njegova - Ali-pašina džamija i rezidencija na Buni. Međutim, njegova harizma i uspjeh nisu bili po volji tadašnjem sultanovom seraskeru (glavnom komandantu vojske) Omer-paši Latasu, koji ga je 1851. pritvorio u Jajačku tvrđavu te naredio njegovo ubistvo.

Nakon pogibije oca Habiba s porodicom biva prognana iz Stoca i odlazi u Sarajevo, a potom seli u Istanbul, gdje završava školovanje i uči orijentalne jezike, te uporedo piše pjesme na turskom jeziku, postavši pjesnikinja divanske književnosti. To je bio takozvani divanski period u književnosti, koji je trajao od osnivanja Bosanskog sandžaka u Rumelijskom ejaletu skoro do kraja devetnaestog vijeka, a predstavljalo ga je gotovo dvije stotine pjesnika. Riječ divan potječe iz perzijskog jezika i znači skup, pa su pjesnici tog perioda pisali divane – zbirke pjesama prožetih islamskim duhom i pisanih na orijentalnim jezicima: arapskom, perzijskom ili turskom.

Jedna pjesma

Habiba je bila jedina bosanskohercegovačka divanska pjesnikinja, odnosno jedina bh. žena o kojoj postoji pisani trag da je pisala divane, i to pjesme o ljubavi po ugledu na svoje savremenike u Turskoj. Poznati bosanskohercegovački pisci Safvet-beg Bašagić, u svojoj disertaciji „Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti“, i Mehmed Handžić, u djelu „Književni rad bosanskohercegovačkih muslimana“, navode da se Habiba iz Istanbula preselila u Konju, gdje je stupila u mevlevijski derviški red.

Iako je, prema nekim istraživanjima, Habiba Stočević Rizvanbegović napisala cjelovit „Divan“, nažalost, danas je sačuvana samo jedna njena pjesma, koja pjeva o ljubavi, čežnji, patnji i nesretnom životu pjesnikinje.

Kad od tvoga oštroga pogleda
ima rana nasred džigerica,
ne streljaj više! Već je dosta, dragi,
i treptanja gustih trepavica.

Moj dragane, sad ti pogled pjani 
oko drugih djevojaka bludi 
K'o sablja je tvoj otkaz ljubavi 
nanovo mi povrijedi grudi.

Nerazumnoj, neznanoj, nesvjesnoj,
protivnici ti si drug postao,
a meni si otkazao ljubav;
gdje je riječ što si je zadao?

Nevjerniče, zalud je od tebe
očekivat djela milostiva;
od iskona ne imadeš vjere,
nevjernikom svijet te naziva.