Prije 135 godina, 18. septembra 1888. godine u Sarajevu, u Lubinoj ulici na Vratniku, gdje je i odrastao, rođen je utemeljitelj savremene historiografije Bosne i Hercegovine Hamdija Kreševljaković. Pomoću historijskih podataka o svojoj zemlji, kulturi i baštini, neposrednim uvidom u brojne deftere, sindžile, berate, fermane i bujruldije, riječima je crtao slike, zbog čega je njegovo djelo i danas bogat izvor i osnova za dalja istraživanja i osvjetljavanja mnogih historijskih previranja i problema bosanskohercegovačkog društva.

U svojim naučnim radovima dokazivao je da u Bosni i Hercegovini u periodu Osmanlija Bošnjaci nisu bili samo vojnici i vlasnici, kako su uglavnom prikazivani, nego su i mnogo radili, pomažući kulturu i podižući javne zadužbine. Danas se njegovi radovi smatraju najrelevantnijim historijskim štivom o Bosni i Hercegovini u osmansko doba. Pisao je o bosanskohercegovačkim kapetanijama i muteselimima, o esnafima, o znamenitim bh. mjestima i porodicama, poput Čengića, Dženetića, Morića, te o zanatima i zanatlijama poput kazandžija, čizmedžija, sarača…

Prezime prema mjestu porijekla

Kreševljakovići su porijeklom iz Kreševa. Tamo su se prezivali Šećinovac, a kada su se doselili u Sarajevo dobili su novo prezime, prema mjestu svog porijekla. Hamdijin otac Mehaga Kreševljaković bio je trgovac prvo željeznom robom, a kasnije sahtijanom (vrsta kože za cipele). Majka Džemila kao dijete je iz Srbije, tačnije Užica, doselila s roditeljima u Sarajevo, gdje je i upoznala Hamdijinog oca.

U Sarajevu je Hamdija završio mekteb i osnovnu školu (ruždiju), a potom trgovačku i učiteljsku školu, 1912. godine. Odmah po završetku školovanja počeo je raditi kao učitelj osnovne škole u Sarajevu, a od 8. januara 1918. do 17. augusta 1919. bio je raspoređen u Vinkovce, u osnovnu školu s internatom, u koji su bila smještena bošnjačka djeca iz BiH.

Prosvjetni pregalac

Godine 1920., nakon što se vratio u Sarajevo, pa do početka školske godine 1926/27., radio je u Trgovačkoj školi, a potom u Učiteljskoj školi u Sarajevu, do 1929. Uporedo s radom u državnim školama, Kreševljaković je, već od 1916. godine, predavao i u vjerskim muslimanskim školama, najprije u Darul-mualliminu, potom u Okružnoj medresi, te od 1920. do 1945. u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, gdje je aktivno radio i predavao historiju, geografiju, njemački jezik i pedagogiju i kada je bio u penziji.

Kreševljaković je bio jedan od najuglednijih profesora Gazi Husrev-begove medrese, a svoje učenike je pomagao i materijalno. Mnogi njegovi učenici, među kojima su Hazim Šabanović, Muhamed Hadžijahić, Seid i Mahmud Traljić, Alija Bejtić, Adem Handžić, Mehmed Mujezinović i brojni drugi, često su spominjali da nema hodže u Bosni i Hercegovini koji je završio Gazi Husrev-begovu medresu između 1920. i 1945., da mu Hamdija nije predavao neki predmet i da mu nije bio najbolji savjetnik i pomagač, a time i veliki uzor.

Više od 300 naučnih radova

Kreševljaković je obišao veliki dio Evrope, bivšu Austro-Ugarsku, Njemačku, Holandiju, Poljsku, Italiju, Švajcarsku, Dansku i Švedsku, radi proširivanja svoga znanja iz historije, čak je, s ciljem proučavanja Reformacije, obišao sve gradove u Njemačkoj u kojima su djelovali Luter i njegovi sljedbenici, a potom je, proučavajući Protureformaciju, obišao druge gradove Njemačke, svaki put posjećujući univerzitete u tim mjestima i slušajući predavanja čuvenih historičara.

Na Kreševljakovićev rad uveliko su utjecali i njegovi srednjoškolski nastavnici: Silvije Strahimir Kranjčević, Ljudevit Dvorniković i Josip Milaković, te je već tada počeo proučavati bh. historiju. U tom periodu je upoznao i dr. Karla Patscha, koji je osnovao Balkanski institut u Sarajevu, te povjerio Hamdiji da mu prikuplja publikacije o Bosni i Hercegovini. Taj posao Hamdiju je inspirirao da cijeli život sakuplja historijsku građu, koju je, uz kazivanja ljudi, upotrijebio kao dragocjeni izvor za naučnu rekonstrukciju važnih dijelova naše prošlosti. U tom radu umnogome mu je pomoglo i znanje stranih jezika: njemačkog, turskog, arapskog, norveškog i ladino jezika (jezik Jevreja – Sefarda)

Već sa šesnaest godina Hamdija je počeo objavljivati narodne pripovijetke i pjesme u bh. časopisima. Ali, njegovo kasnije pisanje fokusirano je na historiografiju BiH, te je napisao više od 300 naučnih radova, sarađujući u edicijama Naučnog društva, Zemaljskog muzeja, Istorijskog društva, Orijentalnog instituta i Zavoda za zaštitu spomenika.

Saradnja s medijima

Osim toga, Kreševljaković je bio i član raznih redakcija. Od početka izlaženja kalendara “Narodne uzdanice”, od 1932. do 1944., bio je član redakcionog odbora i u svakom godištu objavio nekoliko studija, članaka ili nekrologa. Bio je član Konzorcija “Novoga Behara” (5. godišta). Sarađivao je u Hrvatskoj enciklopediji, Enciklopediji Jugoslavije, Enciklopediji Leksikografskog zavoda u Zagrebu i Vojnoj enciklopediji u Beogradu. Također je sarađivao u izradi velike “Historije naroda Jugoslavije”.

Hamdijini najpoznatiji radovi su: “Kazandžijski obrt u Bosni i Hercegovini”, “Prilozi povijesti bosanskih gradova pod Turskom upravom”, “Stari bosanski gradovi”, “Stari hercegovački gradovi”, “Dženetići – prilog izučavanju feudalizma”, „Husein-kapetan Gradaščević – Zmaj od Bosne“, “Kapetanije u Bosni i Hercegovini”, “Čizmedžijski obrt”, “Hanovi i karavan-saraji” i “Sarački obrt u starom Sarajevu”.

Značajno je spomenuti i Hamdijin angažman u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, gdje je radio kao naučni saradnik do kraja života.

Godine 1938., Kreševljaković je izabran za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a 1952. za redovnog člana Naučnog društva BiH, čiji je bio prvi potpredsjednik. Odlikovan je Ordenom rada drugog reda.

Zapostavljen i zaboravljen

– Prigodom osnutka Naučnog društva NRBiH (1. VII 1952) Kreševljaković je odmah izabran za člana i na Osnivačkoj skupštini 15. IX iste godine za prvog potpredsjednika. U ovome društvu on je razvio najjaču aktivnost i uz kvantitet objavio i kvalitativno najzrelije radove. Ovaj period od sedam godina je najplodniji u Kreševljakovićevu životu. Sve ono što je sabirao cijeloga života, u ovom periodu je užurbano obrađivao i objavljivao – napisao je o Hamdiji još jedan bh. velikan pisane riječi Alija Nametak u svom kapitalnom djelu „Sarajevski nekrologij“.

Hamdija Kreševljaković je otišao s ovog svijeta 9. jula 1959. godine, ostavivši veliki pečat u bosanskohercegovačkoj historiografiji. Iako neke škole i ulice nose njegovo ime (u Sarajevu, Kaknju, Gradačcu), široj javnosti uglavnom nije poznato ko je bio Hamdija Kreševljaković i čime se bavio, jer naše društvo nije svjesno koliko je on bio značajan za bh. kulturu i historiju, pa ga rijetko ili gotovo nikako ne spominje. Zapostavljen i zaboravljen je čovjek bez čijeg rada ne bismo znali kako je izgledao period osmanske, ali i austrougarske vladavine u BiH.