Obrazovanje, koje u sebi sadrži moralni pojam „obraz“, omogućava nam spoznaju onoga što je dobro i ispravno, te pomaže da savladamo strah od nepoznatog uzrokovan neznanjem. Želja za proširenjem znanja potječe od postanka čovječanstva. Biti uključen u obrazovni proces, bilo kao reformator, učitelj ili profesor, jeste najplemenitija obaveza, najsvetija i najmoralnija čovjekova dužnost.

- Najveća nada svake zemlje leži u primjerenom školovanju mladih – svevremenska je istina koju je još u 15. vijeku izrekao Erazmo Roterdamski, holandski humanist, filozof i filolog.

Degradacija žena

Bosna i Hercegovina je u 15. vijeku, padom pod osmansku vlast, postala dio centraliziranog sistema obrazovanja koje je baštinilo Osmansko Carstvo. Školovanje je odvijano uglavnom u vjerskim institucijama i mogli su se obrazovati samo muškarci, dok je ženama bilo zabranjeno učešće u javnom životu, kao i pristup ekonomskim, finansijskim i legalnim sferama života. Žene su uglavnom boravile u kućama i bavile se vezom, tkanjem i predenjem, dok je samohranim ženama u gradovima omogućavano da rade i druge poslove, kao sluškinje, pralje, trgovke i slično, a na selima su mogle učestvovati u poljoprivrednim radovima. Žene iz viših društvenih slojeva mogle su sebi osigurati obrazovanje u vlastitom domu.

Uprkos tadašnjoj tradiciji i obrazovnom sistemu, Bosna i Hercegovina se može pohvaliti unikatnom i nesvakidašnjom ženskom školom nastalom u periodu vladavine Osmanlija - školom hadži Stake Skenderove, učiteljice koja je pokrenula val ženskog obrazovanja u našoj zemlji i načinila pionirski korak osnivajući prvu djevojačku školu u Sarajevu 1858. godine. Hadži Staka je nailazila na brojne probleme uzrokovane neprihvatanjem i otporom tadašnjih vlasti, ali je njena škola ojačala 1866., kada je u Sarajevo stigla Engleskinja Adeline Paulina Irbi (Irby), poznatija kao Mis Irbi, književnica i dobrotvorka, koja je pomogla Staki u njenom plemenitom cilju i radu.

Otac admiral

Mis Irbi je rođena 1831. godine u palači na imanju Boyland Hall u Norfolku pokraj engleskog grada Norviča, u dobrostojećoj porodici oca Frederika Pola Irbija (Frederick Paul Irby), admirala Britanske mornarice. Pohađala je elitnu školu u Londonu, nakon koje se odlučila na putovanje istočnom Evropom. Po povratku s ovih putovanja objavila je svoju prvu knjigu naslova „Across the Carpathians“ (Preko Karpata). Godine 1861., Mis Irbi dolazi na Balkan, u koji se „zaljubljuje“ i posvećuje mu svoj književni i avanturizmom protkan putopis naslova „Travels in the Slavonic Provinces of Turkey-in-Europe“ (Putovanja kroz slavenske provincije evropskog dijela Turske). Posebnu pažnju u putopisu posvetila je položaju žene u slavenskim provincijama pod turskom okupacijom, koje su uglavnom bile marginalizirane, nepismene i bez mogućnosti napredovanja.

U drugom izdanju svog putopisa, objavljenom 1877. godine, Mis Irbi je tri poglavlja posvetila Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

Besplatno školovanje

U Sarajevo Mis Irbi stiže 1866. godine, u vrijeme kada je engleskim tronom vladala kraljica Viktorija (Victoria) i kad je u Engleskoj nastupila epidemija kolere. Ubrzo po dolasku u Sarajevo, Irbi se povezuje s hadži Stakom Skenderovom, pružajući materijalnu i svaku drugu podršku njenoj školi i radu, a uporedo priprema osnivanje svog zavoda za opismenjavanje i obrazovanje djevojaka naziva Zavod Mis Irbi ili Ženski institut plemenite Mis Irbijeve u Sarajevu. Nakon stradanja hadži Stakine djevojačke škole u požaru, Staka Skenderova se u potpunosti posvetila učiteljskom radu u Mis Irbinom zavodu.

Zgrada Zavoda Mis Irbi podignuta je 1869. uz pomoć pruskog konzula Ota Blaua (Otto), te je otvoren iste godine, nakon dobijanja fermana od Velike Porte za uspostavljanje škole, kada je donesen i školski zakon koji predviđa obrazovanje sve djece bez obzira na konfesiju, prema kojoj je država imala obavezu. Mis Irbi je kao žena lakše stupala u kontakt s bosanskohercegovačkim kršćankama i muslimankama, ali se, poput hadži Stake, uprkos nesebičnom i napornom radu, susretala s otporom i nepovjerenjem društva.

Otpor Sarajlija

Stanovnici Sarajeva nisu bili blagonakloni prema novoj školi i nastojanju Mis Irbi da obrazuje djevojke. Osim tradicionalnih patrijarhalnih uvjerenja da ženama nije potrebno obrazovanje, bilo je teško uvjeriti sanovništvo i da se Zavod ne bavi preobraćanjem na protestantizam, te da to nije nikakva engleska škola, nego da je svrha Zavoda isključivo edukacija.

Zavod je bio internatski uređen, školarina je bila umjerena, a siromašne učenice su u internatu boravile besplatno. Održavani su i godišnji ispiti na koje su dolazili predstavnici osmanske vlasti, strani konzuli i ugledni građana Sarajeva.

U Zavod su se u početku upisivala ženska djeca uglednijih porodica, ali se kasnije okrenuo najsiromašnijem stanovništvu Sarajeva. Djevojke koje su pohađale Zavod imale su priliku nastaviti svoje školovanje širom Evrope. S vremenom je Mis Irbin zavod prerastao u Srednju učiteljsku školu.

Zbog tadašnje političke situacije i srpsko-turskih ratova Zavod je bio zatvoren u periodu od 1875. do 1878. Tada je Mis Irbi još više pokazala svoju plemenitost, zbrinjavajući i pružajući veliku pomoć brojnim izbjeglicama koje su stizale u BiH. Podizala je vrtiće, skloništa za beskućnike, nabavljala lijekove za bolesne... Prema nekim procjenama, pomoć od Mis Irbi dobilo je više od 40.000 osoba svih nacionalnosti.

Godine 1878., Mis Irbi ponovo otvara svoj Zavod posebno se usmjeravajući na školovanjr siromašnih djevojaka, što je uspješno radila sve do svoje smrti, 15. septembra 1911. godine. Prvo je bila sahranjena na protestantskom groblju Koševo, ali kasnije je njen grob premješten na sarajevsko groblje Sv. Josip.

Jedna ulica u centru Sarajeva nosi ime "Ulica Mis Irbina" kao znak zahvalnosti građana Sarajeva za njen prosvjetni i dobrotvorni rad. Također, u Gradišci i Banjoj Luci postoje ulice koje nose ime Adeline Pauline Irbi.

Dobra gospođa

Koliko je ova heroina plemenitog srca značila građanima Sarajeva i koliko su je zavoljeli, govori činjenica da je njena smrt bila narodna žalost u Bosni i Hercegovini, a brojniju sahranu poput njene stanovništvo Sarajeva nikada prije nije doživjelo. Časopis „Bosanska vila“, 1911. godine, u broju 17., objavio je vijest o smrti Mis Irbi jednostavnim, ali znakovitim naslovom: „Dobra je Gospođa umrla“.