Glumački par Snežana Bogdanović (57) i Uliks Fehmiju (50) od 1994. godine žive u Njujorku. Otišli su iz Jugoslavije u nadi da će naći bolje i mirnije mjesto za život.
Sin Bekima Fehmijua i Branke Petrić i nezboravna Badema iz kultnog filmu Ademira Kenovića “Kuduz” iz 1989. nedavno su se prvi put pojavili zajedno na setu nekog filmskog ostvarenja.
Snežana i Uliks glume u filmu “Sin” Ines Tanović, koji se nedavno snimao u Sarajevu. Iako su bili u stisci s vremenom, nakon nekoliko pokušaja, uspjeli smo sa Snežanom dogovoriti intervju, u kojem je vrlo otvoreno govorila o boravku u bh. prijestonici, ulogama, životu u Njujorku, društvenoj situaciji, braku sa popularnim glumcem...
Iako često dolaze na Balkan, dobro im ide i privatni biznis koji su pokrenuli u Njujorku.
Bez kašnjenja
- Rad na filmu “Sin” bio je veliko zadovoljstvo od početka do samog kraja. Sve se odvijalo prema planu, baš onako kako je Ines zamislila. Meni je ovo prvi rad na filmu sa ženom, rediteljkom, i čini mi se da nikad nije bilo tako jednostavno u egzekuciji, sve je bilo unaprijed pripremljeno do najsitnijih detalja i nije ostavljena ni najmanja mogućnost za neprijatna iznenađenja niti kašnjenja. Drago mi je i što je bilo mnogo žena u kreativnom i organizacionom timu. Inače, cijela ekipa je bilo divna i nadam se da će se to odraziti i na umjetnički kvalitet ovog projekta – govori nam Bogdanović.
Prvi put ste se našli sa suprugom na setu. Igrate roditelje glavnom glumcu. Poznato je da ste strogi profesionalci, znači li to da striktno razdvajate privatno od poslovnog?
- Da, Uliks i ja smo prvi put zajedno na filmu. Naravno da privatno i poslovno ne treba miješati, ali nekad se ta granica lako izgubi, jer nas, glumce, često povede strast u glumačkom procesu. Tokom rada morate biti otvoreni i emotivno pristupačni i morate vjerovati svom partneru tako da to što se dobro znate i razumijete, kao u našem slučaju, može biti olakšavajuća okolnost ili čak prednost ako hoćete... Prosto, mnogo brže stignete tamo gdje treba, jer vam je lakše da čujete i kritiku. Bilo je tu i dosta duhovitih situacija, ali je, svakako, bilo lijepo raditi zajedno.
Koliko dugo niste boravili u Sarajevu i je li se ovaj grad u Vašim očima promijenio?
- U Sarajevo sam proteklih godina dolazila na Sarajevo Film Festival, ali u posljednje dvije godine nisam bila zbog drugih obaveza. Slike Sarajeva ljeti i sad su veoma različite. Ljeti je grad, zahvaljujući Festivalu, veoma živ, pun energije, optimizma i raznih događanja. Sad mi se učinio mnogo manji, mirniji, vrlo rano grad utihne i osjeća se neka melanholija... Ali, i dalje ima svoj šarm, ljudi su veoma dragi, topli. Mi smo se osjećali dobrodošlo kao da dolazimo kući i veoma nam je prijao ovaj bijeg iz bučnog Njujorka.
Dobra atmosfera
Slavu ste stekli ulogom Badame u kultnom filmu “Kuduz”. Kako se sjećate perioda snimanja ovog ostvarenja?
- Snimanje mi je ostalo u najljepšem sjećanju. Grad je bio očaravajući, pun života, vibrirao je, toliko se kreativnih stvari dešavalo na svim poljima. Jednostavno, duh Bosne je bio neodoljiv. U takvoj, dobroj atmosferi nastalo je mnogo toga na muzičkoj, filmskoj i zabavnoj sceni. “Kuduz” je jedan od filmova, kao i posljednja jugoslavenska TV serija “Aleksa Šantić”, koja je tada, paradoksalno, kroz Šantića govorila i pozivala na jedinstvo svih naroda na ovom prostoru. Zato je tako zastrašujuće sve ono što je uslijedilo poslije, sva razaranja ovog divnog grada.
Po čemu je Badema posebna?
- I tada je, kao i danas, nažalost, bilo mnogo manje kvalitetnih uloga za žene, manje priča u kojima je svjetlo usmjereno na ženu, na njen svijet, na to kako se ona osjeća i šta misli... Bademina priča bit će aktuelna dok god se žene ne izbore za svoju jednakost i pravo na različitost u svakom smislu. Ja sam imala sreće da ta uloga pripadne meni i da, kao mlada glumica, odigram nešto što bi lako po klišeu možda bilo podijeljeno potpuno drugoj vrsti glumice. Kad god se misli hrabro i van ustaljenih normi i očekivanja, dešavaju se, eto, takvi filmovi i uloge kakva je bila Badema.
Mogu li se u današnjim uvjetima napraviti filmovi poput “Kuduza” i ostvariti uspjeh kao što je ovo ostvarenje?
- Apsolutno da mogu. Čak ni mali budžet za film ne može biti opravdanje, jer današnja tehnologija svakome daje mogućnost da realizira svoje želje i talent. Možete doslovno mobilnim telefonom snimiti film. Ali, problem su opća nemotiviranost i nedostatak dobrih scenarija. Čini mi se da su u najvećem problemu, zapravo, pisci ili možda škole, koje bi trebalo da im pomognu, da im daju alat, kako od ideje do dobrog scenarija. Rijetko se pojavi dobra filmska ili TV priča, zaista. Sve, tako, ostane na pola puta i izgleda da su svi time zadovoljni. “Kuduz” je imao sjajan scenarij, izašao iz pera pjesnika kakav je Abdulah Sidran.