TOP-INTERVJU

Snežana Bogdanović iz Njujorka: Badema je i danas posebna i aktuelna

Posljednja jugoslavenska TV serija “Aleksa Šantić” je, paradoksalno, kroz Šantića pozivala na jedinstvo svih naroda

Bogdanović u Njujorku: Ne mislim više o povratku. Privatna arhiva

Razgovarala: Edina BAKIĆ

4.11.2018


Glumački par Snežana Bogdanović (57) i Uliks Fehmiju (50) od 1994. godine žive u Njujorku. Otišli su iz Jugoslavije u nadi da će naći bolje i mirnije mjesto za život.

Sin Bekima Fehmijua i Branke Petrić i nezboravna Badema iz kultnog filmu Ademira Kenovića “Kuduz” iz 1989. nedavno su se prvi put pojavili zajedno na setu nekog filmskog ostvarenja.

Snežana i Uliks glume u filmu “Sin” Ines Tanović, koji se nedavno snimao u Sarajevu. Iako su bili u stisci s vremenom, nakon nekoliko pokušaja, uspjeli smo sa Snežanom dogovoriti intervju, u kojem je vrlo otvoreno govorila o boravku u bh. prijestonici, ulogama, životu u Njujorku, društvenoj situaciji, braku sa popularnim glumcem...

Iako često dolaze na Balkan, dobro im ide i privatni biznis koji su pokrenuli u Njujorku.

Bez kašnjenja

- Rad na filmu “Sin” bio je veliko zadovoljstvo od početka do samog kraja. Sve se odvijalo prema planu, baš onako kako je Ines zamislila. Meni je ovo prvi rad na filmu sa ženom, rediteljkom, i čini mi se da nikad nije bilo tako jednostavno u egzekuciji, sve je bilo unaprijed pripremljeno do najsitnijih detalja i nije ostavljena ni najmanja mogućnost za neprijatna iznenađenja niti kašnjenja. Drago mi je i što je bilo mnogo žena u kreativnom i organizacionom timu. Inače, cijela ekipa je bilo divna i nadam se da će se to odraziti i na umjetnički kvalitet ovog projekta – govori nam Bogdanović.

Prvi put ste se našli sa suprugom na setu. Igrate roditelje glavnom glumcu. Poznato je da ste strogi profesionalci, znači li to da striktno razdvajate privatno od poslovnog?

- Da, Uliks i ja smo prvi put zajedno na filmu. Naravno da privatno i poslovno ne treba miješati, ali nekad se ta granica lako izgubi, jer nas, glumce, često povede strast u glumačkom procesu. Tokom rada morate biti otvoreni i emotivno pristupačni i morate vjerovati svom partneru tako da to što se dobro znate i razumijete, kao u našem slučaju, može biti olakšavajuća okolnost ili čak prednost ako hoćete... Prosto, mnogo brže stignete tamo gdje treba, jer vam je lakše da čujete i kritiku. Bilo je tu i dosta duhovitih situacija, ali je, svakako, bilo lijepo raditi zajedno.

Koliko dugo niste boravili u Sarajevu i je li se ovaj grad u Vašim očima promijenio?

- U Sarajevo sam proteklih godina dolazila na Sarajevo Film Festival, ali u posljednje dvije godine nisam bila zbog drugih obaveza. Slike Sarajeva ljeti i sad su veoma različite. Ljeti je grad, zahvaljujući Festivalu, veoma živ, pun energije, optimizma i raznih događanja. Sad mi se učinio mnogo manji, mirniji, vrlo rano grad utihne i osjeća se neka melanholija... Ali, i dalje ima svoj šarm, ljudi su veoma dragi, topli. Mi smo se osjećali dobrodošlo kao da dolazimo kući i veoma nam je prijao ovaj bijeg iz bučnog Njujorka.

Dobra atmosfera

Slavu ste stekli ulogom Badame u kultnom filmu “Kuduz”. Kako se sjećate perioda snimanja ovog ostvarenja?

- Snimanje mi je ostalo u najljepšem sjećanju. Grad je bio očaravajući, pun života, vibrirao je, toliko se kreativnih stvari dešavalo na svim poljima. Jednostavno, duh Bosne je bio neodoljiv. U takvoj, dobroj atmosferi nastalo je mnogo toga na muzičkoj, filmskoj i zabavnoj sceni. “Kuduz” je jedan od filmova, kao i posljednja jugoslavenska TV serija “Aleksa Šantić”, koja je tada, paradoksalno, kroz Šantića govorila i pozivala na jedinstvo svih naroda na ovom prostoru. Zato je tako zastrašujuće sve ono što je uslijedilo poslije, sva razaranja ovog divnog grada.

Po čemu je Badema posebna?

- I tada je, kao i danas, nažalost, bilo mnogo manje kvalitetnih uloga za žene, manje priča u kojima je svjetlo usmjereno na ženu, na njen svijet, na to kako se ona osjeća i šta misli... Bademina priča bit će aktuelna dok god se žene ne izbore za svoju jednakost i pravo na  različitost u svakom smislu. Ja sam imala sreće da ta uloga pripadne meni i da, kao mlada glumica, odigram nešto što bi lako po klišeu možda bilo podijeljeno potpuno drugoj vrsti glumice. Kad god se misli hrabro i van ustaljenih normi i očekivanja, dešavaju se, eto, takvi filmovi i uloge kakva je bila Badema.

Mogu li se u današnjim uvjetima napraviti filmovi poput “Kuduza” i ostvariti uspjeh kao što je ovo ostvarenje?

- Apsolutno da mogu. Čak ni mali budžet za film ne može biti opravdanje, jer današnja tehnologija svakome daje mogućnost da realizira svoje želje i talent. Možete doslovno mobilnim telefonom snimiti film. Ali, problem su opća nemotiviranost i nedostatak dobrih scenarija. Čini mi se da su u najvećem problemu, zapravo, pisci ili možda škole, koje bi trebalo da im pomognu, da im daju alat, kako od ideje do dobrog scenarija. Rijetko se pojavi dobra filmska ili TV priča, zaista. Sve, tako, ostane na pola puta i izgleda da su svi time zadovoljni. “Kuduz” je imao sjajan scenarij, izašao iz pera pjesnika kakav je Abdulah Sidran.

Bogdanović i Fehmiju: Od 1994. žive u Americi. Privatna arhiva

Velika podrška

 Suprug Uliks Vam je velika podrška, kao i Vi njemu. Na koji se način nadopunjavate?

- Uliks i ja smo tim, naravno da podržavamo jedno drugo, ali i svako je tu sam za sebe, potpuno nezavisan u donošenju odluka i pravljenju ličnog izbora kad je u pitanju naš posao. Oboje smo otvoreni za savjete i sugestije, ali na kraju dana, svako će uraditi ono što želi. Mislim da je ta vrsta prostora koji ostavljamo jedno drugom neobično važna, isto kao i dijeljenje uspjeha i neuspjeha.

 Kako je bilo početi život u dalekoj zemlji, gdje je sve novo? Razmišljate li o tome da se vratite?

- Davno je to bilo, ne mislimo više o tome, kao ni o pitanjima povratka. Sigurno da je bilo teško, kao što je bilo teško i onima koji su ostali. Rat je uvijek samo jedna velika nesreća. Trebalo je izdržati posljedice te odluke, muke, sumnje, samoće, odvojenost od porodice, posla, prijatelja… Postali smo neko drugi poslije svih ovih godina, što je normalno. Ne znam ko bismo bili danas da smo ostali. Ali, sačuvali smo sebe, neke svoje utopije... U svakom slučaju, provodimo mnogo više vremena u našim krajevima tako da i to relativizira ideju o povratku.

Vjerujem u moć obrazovanja

Kad iz američke perspektive gledate na stanje na Balkanu, kako biste ga okarakterizirali?

- Ne znam šta bih vam rekla na ovo. Kad pomislim da je zapadnoj Njemačkoj, poslije Drugog svjetskog rata, trebalo manje od sedam godina da se rehabilitira u očima svijeta, da obnovi svoju zemlju, ekonomiju, da kompletno promijeni politički kurs i ubrzo postane vodeća evropska država... i to uporedim sa stanjem na Balkanu, čini mi se da je dosta obeshrabrujuće. Danas je, nažalost, sve slično u cijelom svijetu, nema veze je li u pitanju Istok ili Zapad, razvijene ili nerazvijene zemlje. Ulaziti u razloge ovog političkog zaokreta nadesno bilo bi veoma komplicirano, jer zahtijeva ozbiljnu analizu. Umjesto toga, mogu samo reći da verujem u moć obrazovanja svuda, jer se jedino tako možemo boriti protiv nepravdi, koje rastu iz dana u dan.

Kćerka Nika

- Ne znam koliko danas imamo utjecaja na Niku i njene odluke... Nadam se da nas još čuje, jer je ona već odrasla, veoma je svoja, samostalna, prošle godine je diplomirala. Ono što nam je bilo važno jeste da, kad je trebalo da nas čuje, uvijek nas je čula i zbog toga smo se, kao roditelji, osjećali dobro. Mislim da je veoma odgovorna, da svijet i ljude oko sebe tretira sa mnogo poštovanja, na našu veliku radost – govori Bogdanović.

Publika kojoj se servira najstrašniji rijaliti program

 Pojavili ste u popularnoj FOX-ovoj seriji “Na terapiji”.

- Originalnu seriju sam s oduševljenjem gledala u Americi i sjećam se s koliko sam nestrpljenja čekala svaku novu epizodu. I jedne večeri sam glasno rekla: “E, kako bih ja ovo voljela da igram.” Mislim da nije prošlo ni desetak dana kad me je pozvao beogradski producent i ponudio mi da učestvujem u ovom projektu. Nažalost, snimili smo samo jednu sezonu zbog materijalnih poteškoća. Skoro sam se vidjela s našim prijateljem Srđanom Điđijem Karanovićem i on je divno govorio o seriji. Ponovo je gledao reprizu i kaže kako ta serija, nažalost, nija našla odjek kod šire publike. Mislim da moramo ulagati u publiku i u njen ukus. Ne znam kako možemo očekivati da publika kojoj se svakodnevno servira najstrašniji rijaliti program, razumije i prati iole kompleksniji sadržaj.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.